Možda i nije čudno što nam potpun odgovor na pitanje može dati samo jedna riječ. Integracija. Mišljenja sam da integracija počinje doma, a nastavlja se u sustavu obrazovanja

 

Kažem vam, nije baš tako lako smišljati teme svaki tjedan, i to teme o kojima se može reći nešto novo ili pametno. Posebno ne u sezoni kiselih krastavaca, kako bi rekao već predugo nespomenuti glavni urednik In Portala. Sezona kiselih krastavaca – period bez puno događanja i zanimljivosti – je na izmaku, ali još traje, kao i ova beskrajna jesen koja već tjednima temperaturom neumoljivo brani ledeni cvat vode. Bit će posebno zanimljivo ako veći snijeg padne baš u vremenu između pisanja i objavljivanja ovog teksta. Pravi dokaz da nisam vidovit. Ili da ne pratim vremensku prognozu.

No, vratimo se mi na temu. Iako je često teško biti originalan, bazen tema je pun i ponekad je dovoljna samo jedna riječ koja će milimetarski izmjestiti percepciju neke stvari, a kada se to dogodi, nastaje nova tema ili novi pogled na staru temu. Kao magijom stvoreno. Tako nekako je nastalo i ovo što vi upravo čitate. Naime, nedavno sam, vodeći jedan vrlo javan razgovor, dobio jako zanimljivo pitanje – što je najvažnije za normalan suživot osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta? Pa idemo proplivati morem misli i ideja koje je otkrilo ovo pitanje u središtu kojeg je naizgled kontekstualno neobična, ali fantastično važna riječ – suživot.

Ako je za pitanje ključna jedna riječ, a jest, onda možda i nije čudno što nam potpun odgovor može također dati samo jedna riječ. Integracija. Ali naravno da ne mogu sada završiti kolumnu – nismo došli ni do 1.500 znakova. Osim toga, treba malo pojasniti tu famoznu integraciju. Pa dopustite da pokušam.

Znam da ne pitate za moje mišljenje, ali ovo je moja kolumna pa samo njega imam, i tu samo njega možete čuti. Pročitati. Nadam se, zapravo, da zato i čitate. Mišljenja sam, dakle, da integracija počinje doma, a nastavlja se u sustavu obrazovanja. Zašto? Zato što sami početak integracije najviše ovisi o nama samima. Zapravo, u tako rano doba, najviše ovisi o onima koji najjače utječu na nas i naše poimanje svijeta i nas samih, a to su roditelji. Naša obitelj. Jasno mi je da opet ulazim u sferu pitanja koja se tiču i opće populacije, ali važno je iz perspektive integracije osoba s invaliditetom reći da je ključno u cijeloj priči kakvi smo mi kao osobe. Ono što priču, s druge strane, odmiče od ostatka populacije, činjenica je da kada govorim o ljudskom karakteru prvenstveno mislim na stav o invaliditetu kao nečemu što je dio nas. Zatvorim li se u četiri zida plačući nad svojom sudbom kletom, teško da možemo pričati o integraciji. To je poprilično iskarikiran primjer, ali vjerojatno bismo se svi skupa iznenadili koliki je broj osoba s invaliditetom koje žive gotovo upravo tako. Udaljimo li se, pak, od ovih primjera iz životne karikature, dolazimo do, u kontekstu integracije, skoro podjednako loših kategorija osoba s invaliditetom – teško je provoditi integraciju osobnim primjerom ako ste profesionalni kripl i ako je invaliditet vaš kompletan svijet, ili ako vas, u drugoj krajnosti, invaliditet toliko muči da ga potpuno ignorirate. Neću dublje ulaziti u raspravu o kategorijama osoba s invaliditetom jer sam o tome već pisao, ali ću u ovom dijelu još jednom istaknuti da integracija počinje od nas i naše najuže okoline. To je neophodan temelj za, po meni, najvažniji aspekt integracije i, posljedično, suživota.

Školovanje. Što osnovnije, to važnije. Uistinu ne mogu naglasiti koliko mislim da je taj period bitan, naravno, za sve ljude, ali u kontekstu integracije i suživota posebno je ključan za nas, osobe s invaliditetom. Imao sam, vjerujem, nevjerojatnu sreću da je moja mama – kao i cijela moja obitelj, uostalom – inzistirala i ustrajala u namjeri da školovanje započnem, a kasnije i nastavim, redovnim putem, da idem u škole u koje su išli i moji vršnjaci bez invaliditeta. Bez želje da umanjim vrijednost i važnost posebnih obrazovnih ustanova jer su i one itekako potrebne, te uz napomenu da me moj redovni obrazovni put puno toga i koštao u smislu izgubljenih i propuštenih prava, mislim da zbog mog izbora težeg puta nisam profitirao samo ja, nego i svi moji vršnjaci. Ja sam profitirao upravo zato što sam bio u mogućnosti vrlo rano iskušati stvarni svijet i naučiti igrati po pravilima koja nisu pravedna, ne prema meni. Naučio sam se prihvatiti svoj invaliditet jer sam zbog njega uvijek morao davati više da bih bio ravnopravan, ali sam i shvatio da biti drugačiji i nije nešto specijalno. Samo po sebi nikada. Što je najvažnije, shvatila su to i djeca kojom sam bio okružen. Bio sam drugačiji, ali se nisam ničim isticao. Bio sam jedan od njih, u svakom pogledu. Uvijek. I obostrano. Zato ja danas ne bih imao ovakav pogled na invaliditet da nije bilo njih – onih koji su mi pomagali, ali i onih koji su me gnjavili. Siguran sam da i oni na invaliditet gledaju puno drugačije nego bi gledali da nisu jedan dio života proveli sa mnom.

Mislim da je bespredmetno u ovoj kolumni iznova pričati o važnosti kvalitetnog i ispravnog obrazovanja kao jamca veće zapošljivosti osoba s invaliditetom, ali ono je možda još i važnije kao temeljni faktor integracije i suživota. Djeca su otvorenija, lakše i bolje uče, pa je sasvim jasno da ćemo se jedni na druge najbolje i najlakše naučiti u to najplastičnije vrijeme našeg života. Ali ne treba raditi od invaliditeta nepotrebnu senzaciju. Danas puno više djece pohađa redovne škole, što je sjajno. Međutim, jesu li baš neophodni toliki asistenti u nastavi? Ja imam prilično težak invaliditet, ali sam odlično funkcionirao bez takvog asistenta. Bez senzacija i prenaglašavanja invaliditeta. Pomagali su mi klinci u školi, koliko mi je trebalo. Pa što? Pomagao sam i ja njima. Integracija. Suživot.

Nije to ništa posebno teško, ali opet moramo početi od sebe. Znam da vi koji čitate vrlo vjerojatno niste osnovnoškolski kikići, ali izvucite poneku pouku. Nekada je najpametnije učiti od djece.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 15.01.2018