Ivan živi s majkom u slabo prilagođenom stanu u centru Zagreba, a jedini prihod koji imaju, uz njegovu invalidninu i uvećani dječji doplatak, njezina je mirovina

 

Do sada sam već pisao o svačemu. Bilo je tu ponešto od svega, lijepih stvari i optimizma, ali i problema i pitanja vezanih za ljudska prava osoba s invaliditetom. Zapravo, tema su uglavnom bili problemi s kojima se svi mi stalno susrećemo. Da nije tako, ime kolumne nikako ne bi imalo smisla. A i javni prostor koji imam u In Portalu bio bi totalno promašen. Kako rekoh, ljudima ne treba netko da im priča bajke. Problemi su stvarni i za njih se mora znati.

Uvijek do sada, pisao sam dosta općenito – nabrajao probleme, nekad možda i hrabro, drsko pokušao predložiti pokoje rješenje. Idemo ovaj put drugačije. Konkretnije i osobnije. A možda se opet nametne i nekakvo rješenje.

Zamislite mladića, čovjeka u ranim tridesetima. Živi s majkom u slabo prilagođenom stanu u centru Zagreba, a jedini prihod koji imaju, uz njegovu invalidninu i uvećani dječji doplatak, njezina je mirovina koja je, naravno, sramotno niska, jer je ona radila na pola radnog vremena kako bi mogla brinuti o sinu. Njih dvoje, dakle, žive s primanjima koja su manja od 4000 kuna mjesečno.

Recimo da se on zove Ivan. I uopće nije važno znate li ga ili ne. Nije važno ni je li on stvarna osoba ili hipotetski konstrukt. Ivan je bilo tko od nas. Ivan je svatko od nas. To je definitivno realno. I strašno.

Ivan ima teški oblik invaliditeta, no to ga nije spriječilo da vodi aktivan život. Ima puno prijatelja – voli se družiti i izlaziti. Međutim, to mu je problem. Ne zbog arhitektonskih barijera, nego zbog toga što nema novca. Život je preskup. Sve što on i majka imaju, potroše na račune. Na hranu. A često moraju ulaziti i u dugove. Koliko god veliku podršku prijatelja imao, s vremenom su se udaljili od njega. Većina njih. Ne zato što su oni zli ili ga ne vole, nego zato što je on njih izbjegavao. Bilo mu je neugodno biti jedini koji nema.

Znate što je najtužnije u cijeloj priči? Ivan je visokoobrazovan čovjek, i to u vrlo traženom području digitalnog marketinga. No nikada se nije prijavio na burzu. Nikada nije ni tražio posao. Nekoliko poslovnih ponuda je čak i odbio. Ne zato što je lijen ili misli da nije dovoljno stručan. Ivan ne radi zato što se boji da će izgubiti i ovo malo što ima. A ljudi u njegovoj situaciji si to ne mogu priuštiti. Život im ovisi o grčevitom držanju za prava koja su stabilna koliko i atom plutonija.

I tu se krije istina koja će nekome možda zvučati neobično. Nešto više od 2250 kuna, koliko najviše može dobiti osoba s invaliditetom u Zagrebu – toliko mjesečno dobije i Ivan – uistinu, ako ćemo biti razumni i realni, nije malo. No kada imate pravo koje možete izgubiti iz nebrojenih, više ili manje logičnih razloga, onda to pravo ne pomaže. Ono ograničava. Getoizira i diskriminira.

Osobe s invaliditetom ne traže puno. Ne znam jesam li ikad ikoga čuo da kaže kako je nezadovoljan iznosom invalidnine. Mogla bi biti i veća, da. Ali dajte nam je prvenstveno prestanite oduzimati zbog kojekakvih gluposti koje ni sami ne možete objasniti. Dosta nam je financijske nestabilnosti. Dosta nam je selektivne nepravde.

Da ne zaboravim. Ivanova majka ima 68 godina. Kada za nekoliko godina više ne bude mogla brinuti za njega, Ivan će, s nepunih 40 godina, završiti u staračkom domu. Kao i njegova majka. Naravno, ostat će bez invalidnine, kao i bez još nekoliko drugih prava, pa će sve to na kraju opet ići na teret države.

Ivan je mogao imati svoju tvrtku. Zapošljavati desetak ljudi, možda i više. Prihoditi državi kroz poreze i prireze na stotine tisuća kuna godišnje – vratiti puno više nego što bi država uložila u njega "u svrhu zadovoljavanja njegovih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice“. Mogao je, između ostalog, plaćati i sebi i svojoj majci starački dom.

Ovako, Ivan će cijelo vrijeme živjeti na teret države. I on i njegova majka. Samo zato što kad radiš više nisi osoba s invaliditetom.

Mogao je biti dio rješenja, ali je bio prisiljen biti još jedan od problema. Socijalni slučaj. Jadni invalid.

A svi smo mi Ivan.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 23.01.2017