Borci smo. Budimo to i nadalje, jer mi osobe s invaliditetom nipošto ne smijemo biti pasivni promatrači, već aktivni kreatori vlastite stvarnosti

 

Evo, prošla napokon i teška 2017. godina. Ne znam kako vama, ali meni osobno je bila jedna od najtežih.

No, da ne bude odmah na početku sve crno, započet ću tekst s lijepim stvarima. Istaknut ću najprije ljepotu poznanstava s nekima od vas. Naprosto su nas teške situacije zbližile, pogotovu kad je riječ o nama koji dijelimo iskustvo invaliditeta. Ponekad nam je dovoljno da razmijenimo nekoliko riječi utjehe i da se rasplinu sve tegobe. Neki od nas su se vjenčali, neki su dobili bebe, neki pronašli posao koji ih barem egzistencijalno zadovoljava. Eto, takvi trenuci držali su protutežu na vagi!

Moram ovom prilikom istaknuti kako smo se, kao novinari i urednici, žestoko borili da ispravimo neke nepravde s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Na različite načine. Negdje smo pomagali napisati žalbe, prigovore, negdje smo tražili službene odgovore, apelirali na institucije, organizirali smo humanitarne akcije, osobno prikupljali donacije.

Neke repove još uvijek vučemo i u ovu godinu, a neki nam dosežu čak i u prethodne. Htjeli bi da se riješe, no mediji nemaju neograničenu moć. Zapravo, često smo kao novinari suočeni s nepremostivim preprekama. Kad se radi o siromaštvu te (ne)ostvarenim pravima osoba s invaliditetom, ipak kao novinari bilježimo neke pozitivne pomake. Objavili smo brojne priče o ljudima vvelikog srca koji su osobama s invaliditetom u teškim egzistencijalnim situacijama nesebično pomagali. I vlada premijera Plenkovića pokazala je interes za promociju boljeg života za Osi populaciju. Uz sve to, osobe s invaliditetom uistinu više nisu na margini društvenog i medijskog interesa.

Međutim, pratili smo i slučajeve djece s teškoćama u razvoju kojima se uskraćuju lijekovi, a njihovi roditelji jednostavno nemaju financijskih sredstava da ih podmire. Tu spadaju i brojne osobe s invaliditetom koje žive u nepodnošljivim uvjetima, nedostojnim čovjeka. Za njih i kupnja najneophodnijih lijekova ili odlasci na terapije predstavljaju fikciju dostojnu nekog maštovitog pisca fantazi romana. Slučaj Andričić, mladića s invaliditetom kojemu zbog dekubitusa prijeti amputacija obje noge, pratimo već mjesecima, uz apel nadležnima da se njegovo liječenje omogući u inozemstvu. Za sada se ne možemo pohvaliti da smo u tome i uspjeli: Markica Andričić i dalje je uglavnom na brizi svojoj majci.

Mogla bih unedogled nabrajati priče koje smo lani objavljivali, a koje su izazvale interes i kolega iz drugih medija koji su ih prenosili. I to na neki način pokazuje da to što radimo nije tek "predstava za Homerovu slijepu publiku".

Borci smo, i to s velikim, dugogodišnjim iskustvom. Budimo to i nadalje, jer mi osobe s invaliditetom nipošto ne smijemo biti pasivni promatrači, već aktivni kreatori vlastite stvarnosti.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 09.01.2018