Sonja Ognjačević i njezin sin ilustracija su za žrtve ovog sustava, tek jedni u nizu

 

"Jesu li osobe koje imaju neki oblik invaliditeta zapravo ljudi s greškom", pitao me u šali jedan prijatelj, aludirajući na sustav koji – ne tako rijetko – osobe s invaliditetom doživljava kao društveni teret. No ja to nisam shvatila kao šalu. Jer nama pripadnicima tzv. OSI populacije savršeno je jasno da invaliditet predstavlja izazov koji ti bitno obilježava život, ali isto tako može biti izvor velikog nadahnuća.

Šećem ovih dana ulicama Zagreba i sretnem uplakanu stariju gospođu. Pogledam malo bolje i vidim da je to Sonja Ognjačević, o kojoj je In Portal pisao prošle godine. Pitam je što se događa, je li joj treba pomoć? Jedva je prozborila da više ne može živjeti.

Sjele smo kraj ceste, na klupu, i započele razgovor. Zamolila me da njezin slučaj prenesem u Blogosferi. Znajući njezinu situaciju, nimalo ružičastu, pitam što se događa.

Nekako više nema onog širokog osmijeha koji ju je krasio prošle godine, unatoč svim životnim tegobama. Sada se na licu vide tragovi suza i neprospavanih noći.

Više ne vidi izlaza. Mnogi prijatelji više nisu među živima, tako da postoji strah da će i ona uskoro. A ništa nije sređeno, jer ima sina od 46 godina koji je osoba s invaliditetom i koji je kao mladić, nakon teške situacije u obitelji zbog rastave roditelja, izgubio u potpunosti radnu sposobnost. Unatoč tome što je pokušavao raditi, nitko mu nikada nije prilagodio radne uvjete. Radio je samo kratko vrijeme, nije vrijedno spomena. Naposljetku je bio 'izbačen' s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, jer nigdje nije mogao zadovoljiti zahtjeve tzv. tržišta rada.

Sonja je njegovala troje članova jedne zagrebačke obitelji kroz sve godine. Nakon njihove smrti, trebala je dobiti stan. Ali neuka u pravnom smislu, nije shvaćala da je obiteljski odvjetnik – koji je ujedno i dio familije - sastavio ugovor prema kojem ga ona ne dobiva u cijelosti, već ima pravo i šira rodbina. Tako od prošlog proljeća muči muku sa stanom, kojeg ne može ni iznajmljivati ni prodati. Odrekla se života sa svojom djecom i unukom, i sada proživljava agoniju. Rodbina se nakon svih godina pojavila i ne odustaje 'od svog dijela kolača', iako nisu nikada ni posjećivali članove obitelji koje je njegovala, a kamoli brinuli o njima.

Sin joj je ostao na brizi. Voljela bi mu osigurati stalni smještaj, da bude osiguran nakon nje, ali ništa ne ide kako bi trebalo.

Ovrhe joj dolaze iz tjedna u tjedan. A s time i novi udarci na njezinu egzistenciju. Od mirovine može podmiriti dio režija, a pomoć u hrani dobivaju od Crvenog križa. Jer da nema njih, kako kaže, ne bi imala za šnitu kruha.

Posljednji među brojnim 'udarcima sustava' je što joj je sin ovih dana, nakon svih godina, od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dobio rješenje da mu se od iznosa za njegu i pomoć od 500 kuna oduzima 150 kuna, tako da mu ostaje samo 350 kuna za život. I tko da s time živi?

Naime, u prosincu prošle godine po naputku Centra za socijalnu skrb trebao je obaviti psihijatrijsko vještačenje. Otišao je u jednu zagrebačku polikliniku i stručna psihijatrica mu je na osnovu svog iskustva i znanja napisala da ima potpuni gubitak radne sposobnosti te mu se treba pomoći, a posebno u vezi prava s mirovinom od oca. Poslije se pohvalio da je prvi puta naišao na doktoricu koja ga razumije i koja mu želi pomoći te koja je napokon utvrdila činjeničnu situaciju. Napokon se ponadao da će ići na bolje.

Ali, kao i više puta, i ove godine na vještačenju u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naišao je na nove prepreke. Vrhunac svega je što je sinu nakon svih godina što mu se nije davala šansa za rad, odnosno nije prilagodio nijedan radni prostor, utvrđeno na vještačenju da ima djelomični gubitak radne sposobnosti te da bi se trebao zaposliti.

Apsurd je da nakon svih godina 'odbačenosti' i nerazumijevanja sustava ne može kročiti u svijet rada, kada se majka svakodnevno mora brinuti o njemu, i to za elementarnu egzistenciju. On je s druge strane odličan u šahu i igra ga profesionalno, ali neke osnovne životne zadaće ne može obavljati. A bolovi u tijelu svakim su danom gori. Sve teže se kreće.

Sonja Ognjačević i njezin sin ilustracija su za žrtve ovog sustava, tek jedni u nizu.

Ovih dana objavljene su informacije kako hrvatski branitelji umiru kao pokošeni. Naime, ministar branitelja Tomo Medved iznio je podatak da je u 2016. godini umrlo 4.073 hrvatskih branitelja. Godine 2015. preminulo ih je 2955, odnosno prosječno osam dnevno. Pitamo se zaista zar preživjeli, od kojih mnogi imaju invaliditet, kao i svi ostali građani nisu zaslužili da u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj žive kao ljudi i dožive prosječnu starost stanovnika, uz svu adekvatnu skrb?

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 20.07.2017