Sustav nije dizajniran po mjeri svakog čovjeka. Posebno kad se radi o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju

 

Prije nego se raspišem o neumoljivosti sustava, moram na samom početku napomenuti kako sam mnogo puta, na svom primjeru, doživjela njegovu nemilosrdnost. Naročito je lišen humanosti kad je riječ o osobama s invaliditetom.

Ne ide mi iz glave jedan slučaj mladića iz Slavonije. Sa svojih 29 godina doživio je teški moždani udar, s time da liječnik nije prepoznao simptome i krivo ga je liječio. Posljedice su ostale do danas, iako se znatno oporavio. Apsurd u svemu je da ne može unazad nekoliko godina dobiti stacionarnu rehabilitaciju. Liječničko povjerenstvo ga odbija cijelo vrijeme. Razlozi? Nejasni svima. Čak sam se i osobno bila uplela, molila, apelirala, objašnjavala stanje, ali osoba iz Povjerenstva nije htjela popustiti, i to nekoliko puta. A bolovi i ukočenost udova uzrokovani moždanim udarom, posebno noge i ruke na jednoj strani tijela, još su prisutni kod mladića.

Naravno! Nije jedini slučaj da uz sve medicinske dokaze, teško zdravstveno stanje, bude zakinut u svojim pravima. Kako to promijeniti?

Naprosto se ne može vjerovati da neki koji imaju zaista teška zdravstvena stanja ne mogu dobiti stacionarne rehabilitacije, a koliko bi im pomogle u ozdravljenju, ili barem ublažavanju bolova. Što tim ljudima preostaje? Šutjeti i trpjeti?

Govori se o tome kako ova zemlja treba ići naprijed, kako se treba svima omogućiti dostojanstven život. A gdje bolje da se društvo dokaže nego na području zdravstva i socijale? Zar siromaštvo zaista može odrediti tko će se i kako liječiti? Očito da može, što je neoprostivo i neprihvatljivo.

Umjesto uspješne karijere, budući da mladić ima fakultetsko obrazovanje i bio je društveno dosta angažiran, s nekih svojih 30-ak godina dočekala ga je invalidska mirovina od 1.250 kuna mjesečno. Ima dvoje djece i da mu roditelji ne pomažu njegov bi život uistinu bio nepodnošljiv.

 

Navodim ovaj slučaj jer nerješiv kroz cijelo vrijeme. Pisano je mnogim institucijama, između ostalog i pravobraniteljici za osobe s invaliditetom. Utvrđeno je da su mu prekršena mnoga prava, ali nitko ništa ne poduzima. Prepušta ga se da se sam izbori za temeljna prava i ljudsko dostojanstvo. Zvuči poznato, zar ne?

'Budi doma zatvoren u četiri zida i tako živi', kao da mu je sustav htio poručiti. Je li to zato što možda neki smatraju da se više ne može oporaviti? To je naprosto sramotno, budući su mnogi slučajevi pokazali da ne određuju liječnici, povjerenstva i institucije tko će i koliko živjeti.

A kad se jednom 'pahulja negativnosti' zakotrlja, nastaje lavina iz koje se teško izlazi, a možda i nikada.

Trebamo li to samo pasivno gledati? Zar svaki ljudski život ne zavređuje poštovanje? Zar smo zaista toliko nemoćni pred moćnicima da ostvarimo ono najnužnije? Očito da jesmo.

Sve dok će postojati slučajevi kao ovaj, možemo zaključiti da sustav nije dizajniran po mjeri svakog čovjeka. Posebno kad se radi o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju.

Svi oni koji odlučuju o životima ljudi neka imaju na umu da su na vrlo osjetljivom i skliskom terenu, jer zarađuju kruh na tuđoj patnji i agoniji. Ako nemaju razumijevanja, senzibiliteta, neka se maknu! Svijet bi zaista bio drugačiji, bolji, a mnogi bi imali radosniju notu življenja. Svi možemo oboljeti. Ako sustav ne izjednači prava za sve, možda će upravo oni koji sad imaju moć u jednom trenutku iskusiti što to znači živjeti izazov invalidnosti. Jer invaliditet se svakome može dogoditi. Vjerujte, nije lako kada većinom pred tobom stoji veliko NE. Provjereno na vlastitoj koži.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 30.06.2017