Blogosfera Klaudije Klanjčić: Kako pružiti otpor roditeljima koji zlostavljaju vlastitu djecu s invaliditetom
Mladić iz Slavonije, umjesto da je već zasnovao svoju obitelj, morao je doslovce služiti kao rob svom ocu. Zaljubio se u jednom trenutku, ali očevo uplitanje u vezu opet ga je ostavilo na vjetrometini samoće i izolacije
Sve više se javljaju osobe s invaliditetom koje su žrtve ne samo sustava, već i onih najbližih oko sebe. Klonuli su duhom, jer ne vide izlaza iz tog začaranog kruga, a nemaju snage za dalje nakon negativnih iskustava, pogotovo financijskih (ne)mogućnosti.
Kada živi u roditeljskom domu gdje nema potpore, utjehe, čovjek bude zakinut za ključnu stvar u životu. A to je ljubav. Jednostavno ne nalazi oslonac koji mu je potreban, a naročito u situacijama kada oboli, često i kao posljedica dugogodišnjeg psihičkog i fizičkog zlostavljanja uslijed kojih može postati i osoba s invaliditetom, ili s tjelesnim oštećenjem – ako je imao sreću da uopće dobije potvrdu od nadležnih institucija.
Jer ima ih dosta koji su predali medicinsku dokumentaciju čekajući da se riješi njihov slučaj, vidljivo je da im nije dobro, no na papire čekaju kao Godot, dakle uzalud. Bez određenih tih papira ne mogu ostvariti određena prava, pa i puko preživljavanje predstavlja neopisiv podvig. I kako da se ide dalje?
Posebno me dirnuo slučaj jednog slavonskog mladića od 30-ak godina, koji je upao u očevu 'mrežu' da je na kraju i obolio (podaci poznati redakciji). Umjesto da otac bude sretan što ima dijete, sina, on mu još i govori kako ga nikada nije volio. I to mu učestalo ponavlja, dajući mu do znanja da otiđe. Prema drugom sinu, koji je samostalan, drugačije se ponaša i poštuje ga.
Neki roditelji zaista ne zaslužuju djecu. Oni nezahvalni, koji važu svaku mrvicu kruha koju daju vlastitom djetetu.
Uz to otac si daje za pravo da uzme cjelokupni novčani iznos koji sin dobiva od socijale. Da nije to sve proživio, sva ta vrijeđanja, ponižavanja, taj mladić zasigurno bi bio zdrav kao dren – barem u duševnom smislu, budući je od rođenja osoba s invaliditetom. A kako neće oboljeti kad te tvoj vlastiti tako uporno odbacuje i ne pruža ni trunku ljubavi? Dijagnoze se samo nagomilavaju...
Kako sam kaže, ovaj mladić jedino pronalazi utjehu u Bogu. To ga jedino drži, inače bi već odavno 'otišao'.
Užasavaju ovakvi slučajevi, jer svjesni smo situacije u kojima žive osobe s invaliditetom u našoj zemlji, pogotovo u ruralnim sredinama. Mizerija od invalidske mirovine ne može nikako pokriti osnovne troškove života, uključujući i zdravstvenu skrb.
Kako doći na kraj ljudima koji zlostavljaju vlastito dijete? Mladić iz Slavonije, umjesto da je već zasnovao svoju obitelj, morao je u izvjesnom smislu služiti kao rob svom ocu. Zaljubio se u jednom trenutku, ali očevo uplitanje u vezu opet ga je ostavilo na vjetrometini samoće i izolacije.
Umjesto da uživa u životu poput ostalih vršnjaka, mladić dane često provodi u bolnici. A lijekovi ne mogu sve izliječiti. Pogotovo kad se naprave rane na duši, koje su strašnije od onih tjelesnih.
Postavlja se pitanje koliko osoba s invaliditetom su žrtve ne samo sustava, već i svojih najbližih. Jer u ovom slučaju slavonskog mladića socijalna radnica, zadužena da ga obilazi i pomaže, u njegov dom nije nogom kročila dugi niz godina. A kad se drugima obraćao za pomoć, svi su ga upućivali na Centar za socijalnu skrb.
Najlakše je prebacivati odgovornost s jednih na druge. Činjenica je da takva manipulacija stvara žrtve kojima je nasilno oduzeto pravo na dostojanstvo i ljudskost. Nije to život nego pakao kada si sustavno zlostavljan i svaki dan moraš živjeti u strahu od onih oko sebe - svjestan svega, a vezanih ruku.
Piše: Klaudija Klanjčić
Objavljeno: 25.01.2017