Iako je svako vrijeme dobro vrijeme za pozitivne promjene, možda je početak godine idealan za pisanje i poticanje na te promjene, ali ne volim soljenje pameti, pa nemojte ovaj tekst tako shvatiti

 

Ne znam kako je vama, ali meni je baš nekako teško vratiti se u prekrasno dosadnu rutinu nakon jednako prekrasno zastrašujućeg blagdanskog kaosa. Naravno, ne pišem ja samo ove kolumne pa sam, zapravo, već podosta i odradio u ovoj, zasad još novoj godini, no pisanje kolumni iziskuje ipak jednu veću razinu posvećenosti i mentalnog truda od svega drugog što radim. Mogao bih se zakleti da mi ni jednu kolumnu nije bilo teže istkati u glavi i početi pisati od ove koju upravo čitate. Slova moja, žalite me.

Kukanje na stranu, ako ću baš iskreno i nimalo senzacionalno, temu sam, bar djelomično, smislio još prije nekoliko dana. I, zapravo, nisam otkrio nikakvu toplu vodu, niti toplu metafizičku struju toka svijesti – nastavit ću gdje sam stao na kraju prošle godine. Ne, to ne znači da će ovo biti nastavak rezimea, niti da ću sada rezimirati godinu koja jedva da je počela. Želim malo pisati o promjenama. Znam da često pišem o promjenama, na razne načine, no ovdje bih htio da poruka bude osobnija nego je inače. Istina je da osobne i male stvari, promjene, utječu i na širu sliku, ali nekada to nije osnovni cilj, želja ni namjera onoga koji promjenu provodi ili želi. I uvijek je tako, jer smo svi dio nečega većeg. Važan dio. Neizostavno.

Osim što želim da cijela priča bude individualnija od većine mojih drugih pisanih solilokvija – iako to, pomalo paradoksalno, ovisi o vama i vašem shvaćanju istog – također želim posebno naglasiti da činjenica što pišem o osobama s invaliditetom ne znači da se napisano odnosi samo na nas. Zapravo, većina toga što sam dosad napisao se vrlo lako može primijeniti na bilo koji i na svaki dio populacije. Na kraju krajeva, ne biste vjerovali, ali i osobe s invaliditetom su ljudi. Ništa više i ništa manje.

Dakle, promjena. Stalno zahtijevam nekakve promjene, pa zašto onda danas kolumna kojoj su tema promjene? Zato što me prije par dana netko pitao koja je moja novogodišnja odluka. Znate koji je odgovor? Ne donosim novogodišnje odluke. Lijepo je zabaviti se povodom nove godine, obilježiti na neki način određeni protekli period i zaželjeti bližnjima razna dobra u nadolazećem periodu. Popiti. Pojesti. Družiti se. No činjenica je da su zadnji dan stare i prvi dan nove godine samo obični dani, kao i bilo koji drugi dan u godini. Neradni, dakako. Svaka odluka o pozitivnoj promjeni koju želite započeti od prvog siječnja ne mora čekati prvi siječanj. Ona to ne smije, jer svaki dan, svaki trenutak je kao stvoren za dobru stvar.

Već sam i svom nepostojećem imaginarnom alter egu dosadan s pasivnošću i neslogom osoba s invaliditetom, pa ću se poslužiti mrgudićima kolegice Blažinović, koji su također jedan od povoda mog današnjeg filozofskog eseja. I osobe s invaliditetom mogu biti loše osobe ili imati loše osobine. Svadljivi smo, sebični, koristoljubivi, neugodni. Nekorektni, posesivni, ljubomorni, diskriminiramo. To je loše jer su to ružne osobine, ali nije loše jer se ne razlikujemo po tome od ostalih običnih smrtnika. Možda u nečemu prednjačimo, na bilo koju stranu, ali to je već tema za neku od idućih kolumni.

Iako je svako vrijeme dobro vrijeme za pozitivne promjene, možda je početak godine idealan za pisanje i poticanje na te promjene. Nisam posebni ljubitelj motivacijskih govornika poput Nicka Vujicica, niti volim soljenje pameti, ikakvo, pa nemojte ovaj tekst tako shvatiti. Nemam čarobni štapić s odgovorima, niti mislim da mogu bolje nego netko drugi. Evo, počet ću zato od sebe, ja prvi imam loše osobine na kojima treba raditi. Volio bih biti manje lijen, ne biti kampanjac – nerijetko stvari rješavam u zadnji tren, što uglavnom nije dobro. Volio bih biti pažljiviji i bolji prema bližnjima, prema svojoj obitelji i prijateljima, jer prečesto za njih nemam dovoljno vremena ili prelako planem, čak i kada nisu krivi za ništa. Imam još mana, ovo su samo neke. Ali svjestan sam ih. Svaki dan i stalno. I svaki dan, više ili manje aktivno, pokušavam biti bolji. Ne od drugih, nego od sebe. Ako sam zbog toga usput bolji i od nekoga drugog, bolji sam zato jer sam radio na tome da pobijedim sam sebe. A kapacitet za to imamo svi. Potpuno jednak.

Ne čekajte zato iduću novu godinu. Ne čekajte ni sutra – počnite već danas. Prepoznajte svoje mane i radite na njima. Svaki dan.

Dalek je put do toga, ali kada popravimo sve u sebi što popraviti treba, možda se iznenadimo novootkrivenom spoznajom da problem nikada nije niti bio u fizioterapeutima, liječnicima, profesorima, kolegama, udrugama, političarima i institucijama.

Jer mi nismo drugačiji od njih.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 08.01.2018