Često spominjem pasivnost osoba s invaliditetom. Što ako joj je uzrok upravo nesigurnost pseudonasumičnog zakonskog sustava u kojem živimo?

 

Puno puta sam u kolumnama napisao kako su problemi i izazovi s kojima se osobe s invaliditetom susreću nepresušno vrelo inspiracije, kako bih o tome svaki dan mogao napisati i po nekoliko kolumni. Vrijeme je da vam priznam da sam lagao. Ne samo da više nema zanimljivih tema, nego ni ja više nemam inspiracije i ovo je sve za danas. Ako mi se vrati inspiracija ili se ukaže kakva tema, možda se čitamo za tjedan dana.

Šalim se, naravno. Teško da bi mi urednik objavio nešto ovakvo. Zapravo, tko zna. Možda i ne objavi, ako mu se ne svidi ostatak teksta. Bolje da se potrudim. I uozbiljim.

Da parafraziram Polonija – ima metode u mom ludilu. Ono što sam zapravo htio reći prvim odlomkom je da, ako niste već primijetili, na In Portalu gotovo svakodnevno možete naći ponešto s mojim potpisom. Kako volim i trudim se pisati o aktivizmu za prava osoba s invaliditetom i novostima u znanosti koje su relevantne za našu populaciju, a u Hrvatskoj se, osim In Portala, malo tko time bavi, informacije često pronalazim, između ostalog, na raznim američkim portalima. Ako nas redovito čitate, a bilo bi mi jako drago da je tome tako, zasigurno ste barem jednom naletjeli na nešto što se zove Americans with Disabilities Act.

Danas će mi to biti tema. Točnije, poslužit će mi da bih povukao neke paralele, napravio usporedbe. Slično kao i prošli tjedan.

Dobar svojevrsni uvod temi je dao kolega Raos kada je u petak pisao o izvještaju State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Zapravo, krivo bi bilo reći da je to uvod, jer ja neću o toj temi, ali me njegov tekst podsjetio da, baš kao i u drugim člancima, i u kolumni mogu ponešto reći o statusu osoba s invaliditetom u Americi. A iz usporedbe ćemo onda, po običaju, pokušati izvući nekakav pametan zaključak.

Polupunim imenom Americans with Disabilities Act of 1990 (da, postoji i duži naziv) ili, kako mu Ameri, iz svoje općepoznate ljubavi prema akronimima vole tepati, ADA, američki je zakon o radu, odnosno, jedan njegov dio. Da ne ulazimo u detalje američkog zakonskog sustava, konkretno i ukratko, osnovna svrha ADA-e je spriječiti diskriminaciju na osnovi invaliditeta. Međutim, ADA je puno više od toga. Kada bih želio ukratko i precizno objasniti što je ADA, a nekim čudom baš to želim, rekao bih da je to zakon o osobama s invaliditetom. Jedan zakon. O svim pravima osoba s invaliditetom i svim obvezama koje društvo i vlada imaju prema njima. Volio bih reći prema nama. No tu je riječ o Amerikancima.

Stisnuo sam "return", popularno i krivo poznat kao "enter", i, kao nekom magijom, sada se nalazimo u nečemu misterioznog naziva "novi odlomak". Tek sada možemo o Hrvatskoj. Mislim da nikome ne moram posebno objašnjavati kaos koji je Hrvatska administracija i birokracija napravila od svakodnevnice svim osobama s invaliditetom. Imamo milijardu zakona, propisa i pravilnika. Neki se preklapaju u područjima na koja se odnose, neki ne. Neki su čak i u kontradikciji. Neki su diskriminatorni. Puno ih se ne provodi, a još više ih niti ne postoji. Što je najgore, i ono što funkcionira često je bliže kazni nego pomoći. A ako nekim čudom i nađete nešto povoljno, ovisite o raspoloženju službenika na šalteru. Sve to već znaju i vrapci na grani.

Vjerovali ili ne, u informatici ne postoji nasumičnost. Niti jedan broj ili podatak koji vam računalo ponudi kao nasumičan, on to zapravo nije. Ne potpuno, jer je nastao prema strogim pravilima od određenog, ograničenog izvora. To se zove pseudonasumičnost. Ako mene pitate, upravo takvi su i zakoni u Hrvatskoj, barem što se tiče osoba s invaliditetom. Ako i saznaš na koja od tisuću vrata pokucati, definitivno je velika šansa da te iza njih ne dočeka ono što si očekivao. Zapravo, ako ćemo iskreno, tako nam je svima. Ako ništa, otkrili smo nešto u čemu nas ne diskriminiraju.

Da završimo priču – život u Americi nije bajka. I tamo osobe s invaliditetom imaju mnogo, mnogo problema. Baš kao i drugdje u svijetu. I iako nikad neću biti od onih koji misle da je tu najgore, niti ću misliti da je drugdje nedostižno bolje, itekako smatram da moramo početi u Hrvatskoj primjenjivati ono što drugdje evidentno jest bolje riješeno. Primjenjivati, ali ne i kopirati. Gledati i učiti. Skupljati znanje i preoblikovati ga. Jer Hrvatska nije Amerika. Niti to treba biti.

Vratit ću se korak unatrag jer vam želim baciti bubu u uho. Misao za kraj, recimo. Za one koji ne vole bube u ušima. Često spominjem pasivnost osoba s invaliditetom, ali sam malo pričao o uzrocima. A definitivno ih mora biti, zar ne? Bar jedan.

Što ako je uzrok te pasivnosti upravo nesigurnost pseudonasumičnog zakonskog sustava u kojem živimo?

Razmislite o tome. Meni se čini kao realna mogućnost. Tko zna...

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 13.03.2017