Ovdje želim pisati o ljudima kojima je jedina nagrada za težak put koji prolaze uz nas i s nama naša ljubav i zahvalnost

 

Došla nam je i nova godina. Siguran sam da je svima prošla brže nego su očekivali, a nekima i brže nego su planirali. No, što je, tu je. Najeli smo se i napili kao da se za to spremamo cijelu godinu, neki su možda otkrili i nove načine za borbu protiv žgaravice. Ja jesam.

Ipak, najvažnije je da smo se uspjeli bar malo i odmoriti, većina nas zasigurno je. Još važnije, zapravo, još ljepše – blagdansko smo vrijeme proveli okruženi najmilijima. Tu, onako, automatizmom, najčešće ubrajamo članove naših obitelji. Međutim, blagdane ne moramo provesti u obitelji, u onom klasičnom smislu, da bismo bili među najmilijima. Ne kaže se uzalud da su prijatelji obitelj koju sami izaberemo.

O svima njima sam odlučio pisati za početak ove godine. Ne o politici, našim pravima ili našoj pasivnosti. Za to će biti vremena. Pisat ću o obitelji u onom najširem smislu. O svima onima u čijem se društvu posebno dobro osjećamo. Za nas, osobe s invaliditetom, ti ljudi su i više od obitelji, bili krv ili voda.

Iskreno, nekad ni sam nisam svjestan toga. Nekad ne shvaćam. Nekad to ne cijenim, a nikad ne cijenim dovoljno.

Invaliditet je dio mog života. U tom životu na sve gledam pozitivno, bar nastojim. I koliko god ja, na neki čudan način, volio svoj invaliditet i mislio kako on nije ništa posebno, realna je činjenica da je bilo kakav invaliditet gadna stvar. Obični smrtnici, da ih ne zovemo više zdravi ljudi, ne mogu ni približno pojmiti koliki trud je svakom od nas potreban za najobičnije, svakodnevne sitnice. Za otići na WC kad nisam doma potrebna mi je kombinatorika šahovskog velemajstora, uz neizostavnu moć zapažanja vrhunskog Mossadovog operativca. Zvuči zabavno, nekada i je, no zaista, zaista je teško živjeti s invaliditetom. To ne zna nitko osim nas. I naših prijatelja. Naše obitelji.

Neki od nas imaju osobne asistente. Medicinske sestre i fizioterapeute. To su krasni ljudi koji razumiju naše probleme i borbe. Neki su nam i prijatelji. No ovdje prvenstveno želim pisati o ljudima kojima je jedina nagrada za težak put koji prolaze uz nas i s nama – jedina nagrada – naša je ljubav i zahvalnost. To im je dovoljno.

Žao mi je što nekad nisam svjestan koliko mi ti ljudi znače. Koliko truda ulože biti to što jesu. Mrzim što ponekad ne shvaćam zašto biraju teži put, kada to ne moraju. A posebno mi je žao što ne cijenim dovoljno sve što rade za mene. Za nas.

Namjerno nisam koristio imena, iako bih to htio. Nisam, jer želim da ovaj tekst na neki način bude otvorena zahvala, ne samo moja. Hvala u ime svakog od nas. Hvala svakom od članova naših obitelji. Hvala svakom od naših prijatelja. Hvala što ste uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme. I na pravi način. Znajte da to cijenimo, čak i onda kada dobivate samo ono najgore od nas.

Vi ste ljudi koji iz sjene skupa s nama vode naše borbe. I baš zato što se sami nikada ne želite isticati, godina mora početi s vama. Roditeljima, priateljima. Našim najmilijima.

Hvala vam što naše borbe zapravo nisu samo naše.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 09.01.2017