Siguran sam da me u ovih mojih 30 godina život nije naučio pasivnosti i rezigniranosti, nije me obeshrabrio ništa više nego moju baku u njenih 80 godina

 

Život nas gotovo nikada ne baci na onaj put koji si sami zacrtamo u svojim snovima. S jedne strane, sigurno bismo mogli reći da je spuštanje niz tobogan koji život za nas izabere zapravo biranje lakšeg puta – jednostavno pustiš da te voda nosi gdje god vodi njezin tok. To nije teško, naravno – puno bi izazovnije bilo, prateći snove, ići uzvodno. Međutim, i to bi bila ona druga strana, ja mislim da velik izazov leži i u prihvaćanju puta koji je pred nama, odabrali ga mi sami ili ne. Pod uvjetom da, poput kajakaša i kanuista na divljim vodama, prihvatimo mudrost koja kaže da se protiv vode ne treba boriti, ali da se njenu snagu itekako može iskoristiti. Na kraju krajeva, do istog cilja rijetko vodi samo jedan put, a teži izbor nije uvijek i mudriji. Najbolji dio je taj što su rijeke obično brze, a jednom kada tako, brzo stignemo do cilja, imamo puno vremena za opušteno hvatanje snova.

Upustivši se u ples s jednom posebno divljom rijekom, imao sam priliku puno bolje upoznati populaciju o kojoj, baš kao i o osobama s invaliditetom, znamo jako malo sve dok ne postanemo dio nje. S tom razlikom što osoba s invaliditetom malo tko želi ikada postati, a svi se nadamo jednom biti dio ove druge grupe ljudi, iako danas rijetki nestrpljivo čekaju dan učlanjenja.

Riječ je, naravno, o umirovljenicima. Ljudima treće životne dobi.

Zašto o umirovljenicima u kolumni koja se zove OSI sektor? Jednostavno je. Sličnost koju sam naveo iznad nije jedina. Dapače, ima ih puno. Možda biste se i iznenadili koliko.

Baš kao i osobe s invaliditetom, i umirovljenici su na društvenim marginama, iako ih ima mnogo. Financijski su u vrlo nepovoljnoj i nesigurnoj situaciji. Zdravstveno su ugroženi, fizički su, a često i mentalno, neravnopravni. Baš kao i mi. Ili možda mislite da se u trenutnom gospodarkom i ekonomskom okruženju od mirovine živi bitno bolje nego od invalidnine? Mislite li da su stepenice jedino nama prepreka? Iz svih ovih, ali i još puno drugih razloga, često dijelimo istu sudbinu, završimo u istom košu. To nije uvijek dobro, ali ponekad nije ni loše. No, baš kao i činjenica da ima ljudi koji žele ući u eksluzivno društvo osoba s invaliditetom, i ovo je tema za neku iduću kolumnu.

Ali ne, nisu umirovljenici tema ove kolumne, niti sličnosti koje dijelimo s njima. Zapravo, sličnosti iskorištavam da bih došao do razlika. A razlike ću iskoristiti za još jedno ponavljanje one svoje kolumnaške mantre.

Znate što sam uočio krećući se među tim ljudima i upoznavajući ih? Iako im je jako teško u životu, ponekad možda i puno teže nego osobama s invaliditetom, oni ne sjede doma. Kreću se, druže se. Imaju udruge u kojima održavaju aktivnosti. Gotovo svakodnevno. Aktivnosti na koje dolaze, i to u velikom broju. Uče nove stvari i objeručke, sa smješkom na licu prihvaćaju izazove u svijetu koji im nije naklonjen. Ne prežu čak ni od te vražje politike, iako njihove udruge nisu ništa lošije od naših. Dapače. Ti ljudi ne samo da su puni života i želje za životom, oni su glasni i spremni boriti se za sebe i svoja prava, na bilo koji način.

Spremni su veslati i uzvodno, ako je potrebno.

Pa koji je onda naš problem? Ne mogu i neću vjerovati da je meni teže nego mojoj baki. Siguran sam da me u mojih 30 godina život nije naučio pasivnosti i rezigniranosti, nije me obeshrabrio ništa više nego moju baku u njenih 80 godina.

Hoćemo li i umirovljenicima, koji su nam, objektivno, interesno puno bliži nego biciklisti ili nacionalne manjine, koje sam već koristio za mantranje, dopustiti da se umjesto nas izbore za naša prava? Ili ćemo konačno napraviti onaj minimum i potruditi se iskoristiti povoljne struje koje nam nudi rijeka u koju smo bačeni?

Mislim da je krajnje vrijeme, jer u rijeci se čovjek može i utopiti ako ne zna plivati.

Gotovo zaboravih. Vjerovali ili ne, penzići koriste i Facebook. I tamo znaju biti vojnici, kao i mi. Ali njima to ne služi kao izgovor da svoju hrabrost i borbu ne prenesu i na cestu. A nama služi baš za to.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 06.03.2017