Invaliditet je društveni konstrukt. Niz nasumično postavljenih, selektivnih barijera koje su proizveli ljudi

 

Baš je čudan taj svijet. I mi smo čudni. Mi, ljudi. Zapravo, svijet vjerojatno i jest dobrim dijelom čudan zbog nas i naše čudnosti.

Pišem li opet gluposti? Možda. Ali probajte pročitati do kraja. Tko zna, ne bi bilo prvi put da do kraja kolumne iz kaosa izvučem neki smisao.

Događa li se i vama ponekad, dok razmišljate o nečemu, bilo čemu, da ste sami sebi kontradiktorni? Imate potpuno formirano, jasno mišljenje o tome nečemu. I znate da je to mišljenje ispravno, ne lažete sami sebi. Ali istovremeno imate i potpuno suprotno mišljenje o toj istoj temi. To drugo mišljenje je također potpuno definirano, vama jasno i istinito. U ruci držite čašu vode koja je ujedno vruća i hladna, a s rukom vam je zasigurno sve u redu. Nemate disocijativni poremećaj osobnosti, niti imate senzornih problema. Čaša vam je jednostavno vruća. I hladna.

Kažem vam, čudni smo mi ljudi.

Čitam tako na In Portalu vijest objavljenu prije desetak dana. Istina, već je stara vijest i mogao sam o njoj pisati i prošli ponedjeljak, no, vjerovali ili ne, iako pišem za In Portal, ne pročitam sve vijesti koje objavimo, bar ne odmah. Takav sam vam ja. Čudan.

Dakle, vijest glasi da je kazališno-koncertna dvorana 'Ivana Brlić Mažuranić' u Slavonskom Brodu službeno u potpunosti prilagođena osobama s invaliditetom. Krasna vijest. Ekipa koja vodi dvoranu odlučila je višak novca uložiti u prilagodbu. Nabavili su rampu i sada u umjetnosti konačno mogu uživati čak i osobe s teškoćama u kretanju. Poslovni je to primjer koji bi mnogi mogli, i trebali, slijediti. Samo se nadam da rampa neće biti prekomplicirana za upotrebu ili, pak, pokvarena većinu vremena. Ne bi takav slučaj bio iznimka.

I tu dolazimo do paradoksa i kontradiktornosti, jer na cijelu tu priču možemo gledati potpuno drugačije. Da li je ovo uistinu dobra vijest? Točno, osobe u invalidskim kolicima sada mogu ući u taj objekt, što prije nije bio slučaj. No to je korisna informacija, ne i dobra vijest – netko se hvali onim što bi trebalo biti normalno.

Zašto vijest na portalima, u svim medijima, nisu objekti u koje ne mogu ući osobe u kolicima? Zašto se ne snima reportaža o svakom semaforu bez zvučne signalizacije? Zašto se ne piše o svakoj televizijskoj emisiji koja se emitira bez titlova za gluhe i nagluhe?

Ne zarađuju li mediji najbolje upravo na lošim vijestima? Prestanite nam pisati o jednoj kazališnoj dvorani koja je dobra. Pišite o stotinu onih koje su nam nepristupačne, koje za nas ne postoje. Izvještavajte o onome što nije dobro, pišite o diskriminaciji. Pišite i o tome kako se minimum normalnosti predstavlja kao vrhunac civilizacijskog dosega sredine. Ne samo da ćete bolje zaraditi, nego će vaš rad biti i društveno odgovorniji.

Krasno je da je kazališno-koncertna dvorana 'Ivana Brlić Mažuranić' u potpunosti prilagođena osobama s invaliditetom. Ružno je što se to predstavlja kao dobra vijest, jer to uopće ne bi trebala biti vijest.

Kontradikcija koja to nije.

Paradoks koji traži promjenu paradigme.

Invaliditet ne postoji. On nije produkt genetike, niti nekakvog nesretnog slučaja.

Invaliditet je društveni konstrukt. Niz nasumično postavljenih, selektivnih barijera koje su proizveli ljudi.

Dok god je tako, ono što je normalno, biti će posebno.

Povod za dobru vijest koja to nije.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 27.02.2017