"Ubrzo nakon završetka fakulteta uspio sam dobiti posao, nešto što je rijetkost i 'zdravoj' mladoj osobi a kamoli osobi s invaliditetom. No, posao novinara uz sve ostalo me naučio i kako nisu svi ljudi sretni zbog tuđih uspjeha", kaže novinar i državni prvak u šahu za osobe s invaliditetom

 

Ako ikada uđete u svijet šaha osoba s invaliditetom, za oko će vam sigurno zapeti ime Domagoja Glažara, 29-godišnjeg Zagrepčanina koji je upravo kroz bavljenje šahom naučio važne lekcije koje su mu pomogle da uspješno manevrira svijetom koji nije uvijek pristupačan, a ni naklonjen OSI populaciji.

Možda će vas vući daljnja znatiželja pa ćete guglati njegovo ime: iza njegova lika i djela zapravo stoji osoba koja svojom vedrinom i optimizmom ruši sve barijere.

"Iako imam cerebralnu paralizu, nikada nisam dozvolio da me fizički nedostaci sputavaju da vodim samostalan, bogat i ispunjen život", kaže Domagoj.

"Nikad nisam želio biti predmetom sažaljenja zbog kolica, uvijek se trudeći maksimalno uživati u svakoj sekundi postojanja. Nekad bih osjetio bol zbog toga što sam vezan za kolica i pitao se zašto nisam kao zdravi ljudi. Moji roditelji nisu nikad radili razliku između moje dvije zdrave sestre i mene. Kao dijete, rekli su mi, bio sam prihvaćen u zajednici, želio sam i trudio se ravnopravno sudjelovati u svemu, te se ni po čemu nisam razlikovao od svojih vršnjaka, osim po kolicima.

Iako nisam mogao hodati, zbog ograničenja koje mi je nametnulo moje tijelo, trudio sam se svladati prepreke na koje sam nailazio. Prilikom uključivanja u obrazovni sustav roditeljima je bilo sugerirano da krenem na Goljak, centar za djecu s motoričkim poremećajima. Tu sam završio osnovnu školu. Moji roditelji su smatrali da bih srednju školu trebao nastaviti vođen svojim željama i ne ograničavajući sebe na ustanove koje u sebi nose atribut 'primjerenih uvjeta za djecu s posebnim potrebama'. No nisam htio. Okružen vršnjacima s istim ili sličnim teškoćama imao sam sigurnost.

Školu sam nastavio u Centru Dubrava, jedinoj ustanovi u Hrvatskoj za školovanje djece s teškoćama u razvoju. Tamo sam se osjećao kao kod kuće, upoznao sam brojne prijatelje, izumili smo rukonogomet i igrali ga stalno. Ali dalje više nema, nema fakulteta koji bi u svom imenu sadržavao takve nazive.

Ono što sam i nesvjesno pokušao odgoditi ipak je došlo na red - uključivanje u redovno školstvo. Proces prilagodbe je bio mukotrpan, ali uspio sam. Pod ovim 'uspio' smatram činjenicu da sam danas odrastao čovjek, s visokom stručnom spremom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Treba doduše imati u vidu i sretne okolnosti. Prva što sam se rodio u obitelji koja me podupire, koja me učinila vidljivim članom zajednice, a drugo to što sam se rodio u glavnom gradu Hrvatske.

Ono što je meni pomoglo da se izgradim kao osoba kakva sam danas je bavljenje šahom. Tu ljubav mi je otac od malena usadio i iako sam isprva to doživljavao kao igru, ubrzo sam postao dovoljno dobar da mogu početi odlaziti na šahovske turnire i danas sam član ŠK Stjepan Bosak - Uriho. Na zadnjem turniru u Vodicima, u listopadu ove godine, uspio sam obraniti naslov prvaka Hrvatske u šahu za osobe s invaliditetom. Sudjelovao sam na brojnim domaćim i međunarodnim turnirima, pa i svjetskim prvenstvima. Moju sobu krase brojne medalje i na svaku sam ponosan, svaka od njih budi lijepa sjećanja sa turnira. Šah me naučio strpljivosti, toleranciji, poštivanju protivnika, ali ono meni najbitnije - da je poraz sastavni dio igre koji će me samo dodatno motivirati.

Ubrzo nakon završetka fakulteta uspio sam dobiti posao, nešto što je rijetkost i 'zdravoj' mladoj osobi a kamoli osobi s invaliditetom. Dobio sam posao novinara na In-Portalu gdje uz savjete glavnog urednika Mladena Kristića polako napredujem. Osim u profesionalnom smislu, ovaj posao me naučio kako nisu svi ljudi sretni zbog tuđih uspjeha. Dapače, nekim ljudima tuđi uspjeh smeta. Ali ničiji, pa tako ni moj život nikad ne treba biti oblikovan mišljenjima zlonamjernih ljudi i kritike koje dobivamo, ako nisu argumentirane i konstruktivne, već imaju samo namjeru povrijediti čovjeka. Pozitivnu energiju i krila daju mi ljudi koje sam upoznao kroz ovaj posao, njihove prekrasne životne priče, takve lekcije su neprocjenjive .

Naravno, bez obzira na optimizam, volju i upornost, potrebna mi je i pomoć drugih kako bi mi približili ono što je drugima lako dostupno. Tu bih se posebno zahvalio najboljoj prijateljici Mariji Ilić, Luki, Andriji, Antoniji, Matei, Jeleni i brojnim drugima koji su mi svakodnevna potpora. Mnogo je još situacija gdje ne mogu sam s kolicima. Običan izlazak van ili u neku ustanovu koja ima fizičku barijeru, kao što su primjerice stepenice, za mene je pravi mali podvig i avantura.

Nitko ne voli biti poseban unutar nametnutog nam diskriminatornog okruženja koje ne poštuje originalnost. Prilagođena infrastruktura, bez onih silnih stepenica koje zdravi ljudi niti ne doživljavaju, a za osobe otežanog kretanja je nepremostiva zapreka, zaista nam je neophodna. Pozitivne promjene počinju s malim stvarima i na uskom krugu ljudi da bi se kasnije kao krugovi na vodi nakon bačenog kamenčića proširili na sve sfere i strukture društva.

Svi zajedno, koji imamo mogućnosti utjecati i ukazivati na probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, moramo iskoračiti i promijeniti svijest okoline te ih potaknuti na razmišljanje o nama kao ravnopravnim članovima zajednice", zaključuje Domagoj.

In Portal

Objavljeno: 25.11.2015