Krunoslav je živi dokaz da se i pored cerebralne paralize mogu dosegnuti ciljevi, a sve što je potrebno su hrabrost, trud i pozitivan stav prema životu

 

Ovo je priča o borbenom i susretljivom momku, uvijek nasmiješenom i spremnom na šalu, vatrenom navijaču Barcelone i Dinama. Poletni 31-godišnjak koji je prvo sebi, a onda i svima ostalima, dokazao da njegov invaliditet nije nešto što će mu odmoći u životu, koji je uspio ostvariti svoju misiju usprkos mnogim preprekama koje mu je život postavio.

Krunoslav Šardi, naime, živi je dokaz da se i pored cerebralne paralize mogu dosegnuti ciljevi, a sve što je potrebno su hrabrost, trud i pozitivan stav prema životu.

"Dolazim iz mjesta Selnica, nedaleko od Čakovca. Živim s roditeljima i mlađim bratom. Dijagnoza mi je cerebralna paraliza, ali u mom slučaju to se dogodilo nakon što sam završio u inkubatoru i to, rekao bih, pod nerazjašnjenim okolnostima. Naime, rođen sam najverojatnije nekih nekoliko dana prije samog termina s potpuno normalnom težinom za svoju dob. Nakon tri dana mojim je roditeljima rečeno da od poroda nisam pokazivao znakove života, odnosno da ću vjerojatno umrijeti unutar iduća 24 sata. To se, Bogu hvala, nije dogodilo, ali je iz korijena promijenilo život mojoj obitelji.

Nakon toga prošli smo bezbroj liječnika i raznih terapija, u nadi da će se nešto ipak promijeniti na bolje i da ću možda jednog dana i prohodati. Ali to se nije dogodilo. Zbog toga ja danas svoju dijagnozu ne nazivam bolešću već stanjem. Istina, nije uvijek lako, bilo bi iluzorno to očekivati u bilo čijem životu, a posebice nas OSI. No s tim treba znati naučiti živjeti i boriti se.

Godine 1991. upisao sam osnovnu školu u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec. Po prilagođenom programu, jer tada je bilo nezamislivo da bi se mi OSI upisivale u redovne škole u svojim sredinama. Vrlo brzo se ispostavilo da je prilagođeni program prelagan za moje kapacitete. Jer, iako motorički izgledam loše i ovisim o pomoći drugih 24 sata dnevno, po pitanju mentalnih kapaciteta ja sam sasvim normalan. Unatoč tome, nije bilo dovoljno volje odgovornih u obrazovanju, ali priznat ću i malo našeg obiteljskog skepticizma, obzirom na invaliditet, te nisam upisan u redovno obrazovanje u školi do moje. Čak su mi tada neki profesori u trećem razredu predlagali preseljenje na Goljak, što smo potaknuti prijašnjim iskustvima koje smo tamo prošli kroz terapije u djetinjstvu, odmah i odbili. Tako sam osnovnu školu započeo i završio u cijelosti u Čakovcu s odličnim uspjehom.

Na kraju sedmog razreda nas nekoliko iz Međimurja u pratnji moje ravnateljice otišli smo posjetiti COO Dubrava Zagreb u sklopu profesionalne orijentacije, s eventualnom namjerom da tamo nakon osnovne nastavimo srednju školu. Kad smo to sve vidjeli imali smo još godinu dana za razmišljanje o tome što ćemo i kako. Moja definitivna odluka je pala: Idem u srednju! U tome su me nakon nekog vremena podržali i roditelji. A moj izbor bio je upisati smjer pomoćnog grafičara, po prilagođenom programu (u trajanju od tri godine).

No došavši tamo na upis u rujnu 1999. godine, dogodio se veliki preokret u životima svih nas. Naime, odmah na prvom razgovoru, kad su vidjeli moje dotadašnje rezultate, stručni tim škole odmah mi je ponudio pokušaj upisivanja u redovno obrazovanje. Nakon te ponude zatražio sam svojevrsni 'time out, da razmislim i vidim što i kako dalje. Jer ta odluka bi umjesto tri značila pet godina Zagreba. Tjedan dana poslije odluka je bila: Idem pokušati s redovnim programom, pa što bude! Izgubit ne mogu, ali puno dobit mogu! Krenulo je: vraćen sam u osmi razred (redovni program), s namjerom da položim sve zaostatke u programu i predmetima koje do tada uopće nisam poznavao ni slušao. Ili pak prošao samo osnove istih. Bio je to pravi izazov koji uopće nije bio lagan. Ali uspio sam! U godinu dana položio sam razliku u programu od 5-8 razreda, s odličnim i vrlo dobrim uspjehom. Naravno, zahvaljujući vlastitoj upornosti i sjajnim profesorima koji su mi bili na raspolaganju, i kojima se ovim putem svima zahvaljujem. Ta etapa završena je u godinu dana. Kad se danas na to osvrnem najveći i najteži izazov predstavljali su mi matematika svih pet godina i engleski jezik, kojeg sam počeo učiti tek dolaskom u Zagreb.

Nakon toga upisao sam srednju u smjeru grafički tehničar za pripremu i unos teksta. Redovni program u četiri godine. Također, pun novih izazova i znanja. Kroz to vrijeme puno sam naučio i saznao. No, najbitnije u svemu tome što sam stekao mnogo poznanstava, dobrih prijatelja i životom u Zagrebu samostalnih iskustava, koje doma sigurno ne bih stekao. Taj dio obrazovanja završio sam s vrlo dobrim uspjehom, unatoč mom stanju, što je za mene sjajan uspjeh. Pri kraju školovanja, kad okrećemo novu stranicu u životu, kratko me držala nedoumica ići dalje ili ne. Ako ni zbog čega drugoga, barem zbog društvenog života. No, nakon duljeg i pomnijeg razmišljanja i konzultiranja pala je odluka: Vraćam se kući!

Danas, eto, mogu reći: s početkom ove školske godine, krenulo je 12 godina kako sam doma sa svojom obitelji. Istina je da su me na početku hvatale krize zbog nedostatka društva i obveza. Zahvaljujući novim tehnologijama i brojnim novim prijateljstvima, zbog kojih se smatram izuzetno bogatim, jer svatko od njih me obogatio i obogaćuje na svoj način, te vlastitim sazrijevanjem, naučio sam živjeti i nositi se s tim. Jer smatram da svatko od nas u ovome životu ima svoju misiju. Pokazalo se nebrojeno puta da je ovo moja misija, da u životu budem na raspolaganju i dostupnosti svima, na način na koji osobno to mogu djelovati. Zbog svega toga veliko hvala svima što postojite u mom životu!", zaključuje svoju priču Krunoslav.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 20.10.2015