"Moj otac imao je grupu Stari Trami, a s tim je bendom svirao na svadbama i zabavama punih 40 godina svirao. Kad sam imao 10 godina zainteresirao sam se za njihovu glazbu, dakako želio sam svirati bubnjeve. Dolazio na probe godinama dok nisam 'svladao gradivo'. Zvuk koji proizvode moji bubnjevi ja ne čujem, taj ritam osjetim u srcu, a to je valjda najbitnije", kaže možda ponajbolji gluhi bubnjar u Hrvatskoj

Njegovo ime je Dražen Maleković, rođen je 21. prosinca 1969. u Zaprešiću. I zaslužio je da mu čitatelji In-Portala kolektivno čestitaju rođendan jer je Dražen uistinu rijetka biljka koja raste u vrtu osoba s invaliditetom.
Dražen je naime hodajuća legenda a taj je epitet dobio kao jedan od ponajboljih bubnjara teško oštećena sluha u Hrvatskoj, a možda i jedini te  vrste u ovim krajevima. Kako god bilo, Dražen je još davno dokazao da za ritam ima boljeg i suptilnijeg sluha od tzv. čujućih bubnjara. Evo njegove priče:

Slušati srcem

“Sluh sam izgubio još u djetinstvu, kad sam imao pet godina, i to sve  zbog jakih lijekova koje sam pio zbog upale pluća. Liječnici su mi već tada, zbog jakih ljekova, prognozirali da imam 50 posto šanse da izgubim sluh ili postanem potpuno slijep. Eto, ispalo je da sam izgubio sluh. Kad smo saznali da postoji centar Suvag odmah sam počeo koristiti njihove programe, išao sam u njihov vrtić pa sve do osmog razreda osnovne škole. Ne mogu opisati koliko su mi pomogli logopedi i govorne vježbe a usto mi se poboljšao i sluh.
Moj otac imao je grupu Stari Trami, a s tim je bendom svirao na svadbama i zabavama punih 40 godina. Kad sam imao 10 godina zainteresirao sam se za njihovu glazbu, dakako želio sam svirati bubnjeve.
Ispočetka nije bilo lako, ali ja sam bio uporan i dolazio na probe godinama dok nisam 'svladao gradivo' i počeo svirati u bendu. Tako mi se ispunila želja iz djetinjstva – postao sa bubnjar i udarkaljaš, a ako zvuk koji proizvode moji bubnjevi i ne čujem najbolje, taj ritam ja osjetim u srcu, a to je valjda najbitnije.
Kad sam napunio 18 godina zaposlio sam se u tvornici obuće u Zagrebu, ali nije to dugo potrajalo jer je počeo rat u Hrvatskoj.
U to vrijeme,  prije rata, sretno sam se oženio i imam dvoje djece. Žena i djeca su čujući, ja nagluh, ali ipak se dobro sporazumijevamo.

Sam svoj majstor

Kad sam se oženio preselili smo u Vugrovec i tamo sam sam izgradio kuću do krova, sam sam instalirao struju, vodne instalacije, knauf... Sam sebi popravljam i auto, radim sam i limariju, ma zapravo sve u životu sam radio i u tome uživao.
Da je tome tako može posvjedočiti  moj prijatelj Angel Naumovski koji bio kod mene s autom koji je bio na izdisaju. A moj Angel  nije vjerovao da nagluhi majstor može popraviti auto od kojeg su digli ruke i automehaničari. Ali, eto, meni je uspjelo napraviti generalku, vratiti auto u život, a Angel je bio zadivljen mojim automehaničarskim podvigom.
Sigurno se pitate kako znam raditi oko motora. Moj ujak iz Križevaca bio je vrhunski automehaničar i svake godine kod njega sam učio zanat. Za vrijeme rata nije bilo posla, ali moj je otac radio u Hrvatskoj pošti pa je i mene nekako uspio zaposliti 1994. godine.  Naravno, u Hrvatsku poštu bio sam primljen na probni rok zbog sluha. Pošta zahtijeva komunikaciju sa strankom a ja sam morao dokazati jesam li za to sposoban.
I  tako počeo sam raditi u Zaprešiću kao redovni poštar rad na terenu i po rajonima, dakle poslodavac je vidio da sam sposoban za ovaj posao, a do danas nisam imao niti jednu pritužbu od stranka ili šefova. Čak sam dobio i pohvalu kao dobar radnik koji je uvijek točno na vrijeme na terenu kad treba obaviti posao.
Jednom sam prigodom tako upoznao stranku kojoj je hitno trebao bubnjar zbog živih svirki. Kada sam mu rekao da znam svirati udaraljke odmah me je pozvao na probu da malo sviramo, i bilo je odlično.
Nekoliko puta smo svirali na zabavama, rođendanima i na trgovima, ja dakako ne pjevam ali zato dajem ludi ritam.
Nakon 15 godina rada u pošti u Zaprešiću dobio sam premještaj u centru Hrvatske pošte divizije Hpekspres i postao sam operater (više nisam redovni poštar). Zadovoljan sam s poslom, radim popodne, a  kod kuće radim i nešto za dušu, onako iz hobija - popravljam kompjutore.

Gluhi glazbenici istančana sluha

Prije nisam znao da Angel Naumovski ima Udrugu DLAN, a moj frend Angel nije znao da ja sviram bubnjeve jer od mladosti se nisam baš družio s gluhim osobama jer sam bio posvetio poslu i privatnom životu.
Kad je Angel nekako saznao da sam bubnjar, pozvao da dođem u Močvaru gledati predstavu iz Francuske MU-DUR-SON u  kojoj sudjeluju gluhi svirači.
A ja sam se iskreno šokirao kako mogu svirati gluhi ako se već međusobno ne čuju. Bio sam u Močvari, Angel je bio sretanšto me vidio a nastup gluhih svirača ostavio me bez teksta.

Oni zapravo komuniciraju znakovima, očima i znakovnim jezikom, bilo mi je jasno da gluhi mogu svirati pomoću vibracije zvučnika i vizualne komunikacije.
Kad je koncert bio gotov Angel je predložio da osnujemo novu grupu udaraljkaša koja se zasad zove Dlan, a postao sam i član istoimene udruge. Morate doći kod mene u garažu u Vugrovcu pa da čujete kako to zvuču kada se Dušan, Angel i ja raspametimo – strop pada na glavu!
Ovih dana idem na plesno-udaraljkašku radionicu na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, u kojoj zajedno sudjeluju čujuće i gluhe osobe.
Pod budnim okom Sandre Banić Naumovski i našeg učitelja Borisa, 13. prosinca u 19 sati, u foajeu Učilišta u Vukovarskoj ulici, izvest ćemo plesno glazbeni performans, pa pozivam sve čitatelje In-Portala da dođu i sami se uvjere kako izgleda dobra inkluzija na djelu.

Tekst i foto: Mladen Kristić

Objavljeno: 13.12.2013