"Pitam se znamo li mi osobe s invaliditetom kuda to idemo, znamo li mi kako bez nas nema ni nas, znamo li mi da živjeti znači boriti se, znamo li mi da jedina naša prava obaveza je da živimo, a ne samo da postojimo", piše predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije u svojoj prvoj kolumni za In Portal

 

Sjetim se često puta bezbrižnog djetinjstva, trčanja po imotskom kameranju i vrletima Papuka. Bio sam slobodan, nemiran, živ, a da tome uopće nisam pridavao važnost.

Ali onda, jednog dana neprimjetno nestala je ta bezbrižnosti i u moj život uplovile su obaveze koje nisu bile moj izbor. Danas, kada na svijet gledam nekim drugačijim očima, kada svijet gledam s nekim mudrijim i iskusnijim pogledom, ne mogu a da se ne upitam – što mi to želimo, što mi to hoćemo? Gledajući na život sa stajališta osobe s invaliditetom, ne mogu a da se ne upitam je li nama uopće stalo do života ili želimo samo životariti. Vidimo li mi sebe u ovoj bešćutnosti materijalizma, vidimo li jedno svijetlo koje može posvijetliti čitav svijet, ali pitanje je koliko smo mi sebe u to svijetlo ugradili. Sjedeći u toplini vlastitog doma i mašući porukom "ja sam osoba s invaliditetom", očekujemo od zajednice da u ime našeg invaliditeta riješi naše izazove. Očito je da nismo prihvatili činjenicu da su nam se u životu dogodile obaveze, očito da ne shvaćamo odgovornost prema sebi, očito je kako jedan veliki broj nas još nije shvatio kako smo mi sami sebi rješenje, kako smo mi sami sebi jedini i pravi izbor.

Očekujemo od voditelja udruga - o kojima možemo razgovarati sa svih stajališta, ali neupitna je želja kod većine pružiti pomoć - da budu jedini odgovorni i obavezni u rješavanju naših, usudio bih se reći želja, više je nego sebično. Kako bi se riješili izazovi osoba s invaliditetom odgovoran je svaki pojedinac i svaki pravni subjekt, ali najodgovorniji smo upravo mi sami, mi osobe s invaliditetom. Mi smo ti koji moramo svojim primjerom pokazati da želimo, da znamo, da možemo i, na kraju ono najvažnije, da nam je stalo.

Netko davno prije mene napisao je: "Svijet se sklanja pred onima koji znaju kuda idu“. Pitam se znamo li mi kuda to idemo, znamo li mi kako bez nas nema ni nas, znamo li mi da živjeti znači boriti se, znamo li mi da jedina naša prava obaveza je da živimo, a ne samo da postojimo.

Bešćutnost materijalizma nas uči nekontroliranoj potrošnji, što nas je dovelo to doga da nam je svejedno, a serviran nam je strah kako "bez njih ne možemo ništa". Pitam se zar se mi bojimo tih prijetnji, mi koji svaku sekundu udaramo o neko ograničenje, mi kojima je uskraćeno pravo na sve i svašta, zar se mi bojimo obaveza i odgovornosti, zar se mi bojimo vlastitog izbora!?

I na kraju ne zaboravimo izazov invalidnosti nikome nije bio izbor, a nije ni kazna, već povjerenje kojim trebamo potaknuti i čovjeka i zajednicu na različitost. Stoga pokažimo svima da nas ima i da nam je stalo.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 22.01.2015