"Kako su moji roditelji uspjeli mene i sestru jednako odgajati i tretirati unatoč mojem tjelesnom invaliditetu? Iz ove pozicije odgovor je jednostavan: odgajali su nas jednako! Nisu radili razlike!", piše novinar In-Portala Marko Damjanović u svojoj sve čitanijoj kolumni

Nemamo mogućnost birati gdje, kako i u kojoj obitelji ćemo se roditi. Unatoč nedaći koja mi se dogodila, bio sam sretnik što sam dobio upravu svoju obitelj. Nažalost, mnoga djeca koja su u sličnoj situaciji dožive da im se obitelji raspadnu ili jednostavno takvo dijete prepuste drugima. Ne treba zbog toga nikoga osuđivati jer se doista nije lako s time nositi budući nije svima dano niti imaju snage za tako nešto. Mogu samo zamisliti kako se osjećaju roditelji koji se vesele dolasku novog člana  obitelji kad im se dogodi da se to dijete rodi s oštećenjima uzrokovanih porođajnom traumom ili bilo kakvim drugim zdravstvenim problemom.

Bezuvjetna ljubav mojih roditelja

Što učiniti kada ipak dođe do toga?! Jednostavno prihvatiti situaciju takva kakva je? Moramo priznati da ona nije ugodna ali se od nje ne može pobjeći. Postoje dva puta: pružiti tom djetetu dom i dati mu svu ljubav i pomoć koju treba i zaslužuje ili jednostavno prebaciti problem na institucije i ostale te se praviti da to nije naš problem. Samo  jake osobe, spremne na žrtvu, odricanje, sa srcima punim nesebične i dobrohotne ljubavi izabrat će prvi, i reći ću pravi put. Siguran sam da su moji roditelji iznimno ponosni na moju sestru i mene, na naše osobnosti, na osobe u koje smo izrasli, a to je bilo moguće samo uz njihove žrtve i odricanja, u njihovoj slobodi  u kojoj su rekli jedno veliko DA nama, ali i time NE mnogim drugim stvarima. Kako su uspjeli mene i sestru jednako odgajati i tretirati unatoč mojem tjelesnom invaliditetu? Iz ove pozicije odgovor je jednostavan. Odgajali su nas jednako! Nisu radili razlike.

Djetinjstvo i pubertet proveo sam uglavnom po bolnicama. Unatoč teškim zdravstvenim situacijama  konstantno sam se trudio u svemu biti što samostalniji, od oblačenja do prehrane i higijene.

Živjeti kao 'ostali svijet'

Odrastao sam s ostalom djecom iz naselja. Držim da nas je Domovinski rat i  boravak u  skloništu zbližio više nego druge generacije. Bez obzira na to što sam bio u kolicima roditelji su mi kao djetetu davali veliku slobodu  kretanja te sam zbog svoje ozbiljnosti kod njih imao  veliki kredit što se tiče povjerenja. Od malih nogu vodio sam 'normalan' život. Iako nisam mogao igrati nogomet i trčati, mogao sam biti golman! Kad bih i primio gol na mene su suigrači bili ljuti kao i na svakog drugog u ekipi koji bi zabrljao. Nisu mi popuštali već su me tretirali ravnopravno. Kada bih se prilikom igre ozlijedio roditelji se nisu  na mene ljutili nego bi mi sanirali  ranu i odmah bih se vraćao na igralište. Niti skrivača se nisam mogao igrati samostalno ali bi uvijek netko gurao moja kolica i pošteno bi me sakrio. U odgoju mojih roditelja nije bilo prostora za depresiju i očajavanje. Prigrlili su me i vole me  takvoga kakav jesam no ja nisam imao priliku birati sebe. Imao sam objektivna ograničenja no za svaku situaciju u kojoj bih se našao tražio sam  samo rješenja.  Tako su me od malena učili  i za mene nije postojao drugi put. Nisu dopuštali da se skrivam iza svog invaliditeta već da prihvatim odgovornosti za sve odluke koje donosim i za sve što činim. Za mene  mirovanje znači propadanje. Uvijek sam morao ići naprijed i pomicati granice, kao i danas. Ponekad je to značilo i glavom kroz zid, ali to je bio jedini put, pa nisam morao previše dvojiti. Znao sam da me uvijek kod kuće čeka roditeljska ljubav, sigurnost i podrška u svemu što činim, a što je na moju izgradnju na moje dobro i dobro drugih oko mene. Roditelji su me od malena učili da ne činim drugima ono što ne bih volio da oni meni čine.

Vrijeme prvih ljubavi

Došlo je vrijeme izlazaka, tuluma, prvih ljubavi kao i kod svakog mladog čovjeka. Počeo sam primjećivati kako neke osobe bez invaliditeta nemaju sreće imati obitelj poput moje. Obitelji koje su imali "jednostavniji“ početak nego moja obitelj nisu uspjele zadržati i pružiti svojoj djeci ono  za što je obitelj stvorena. Njihov "invaliditet“ mi se tada kao i danas čini veći nego sva moja fizička ograničenja. Iako su nužna materijalna dobra, mojim roditeljima nikad nisu bila važnija od sestre i mene. Uvijek su nam omogućavali sve što nam je bilo potrebno i što je bilo dobro za nas. Danas shvaćam ono što je njima bilo jasno davno prije - za zajedništvo, radost, veselje, podršku, tople riječi nikad nije bio potreban novac, i to je ono čime su nas gradili.  Uglavnom, mislim da život treba živjeti punim plućima bez obzira na to što nas često  stavi pred razne izazove.  Uz ovakvu obitelj moj objektivan teret i nije tako težak jer ga oni nose sa mnom. U jeseni svog života moji roditelji sigurno mogu ponosno uživati jer su nam svojim životom prenijeli moralne i etičke vrijednosti za koje su sami vjerovali da se isplati živjeti. Te vrijednosti nije jednostavno živjeti u današnjem svijetu. Ja sam ih prihvatio jer me čine sretnim i vjerujem da se doista isplati pošteno i časno živjeti bez obzira na udarce koje tu i tamo radi toga primaš. Iako sam svjestan da je moja obitelj u današnjem vremenu nažalost više iznimka nego pravilo, to ne znači da ne treba prihvatiti situaciju ma kako ona teška bila i od nje napraviti najbolje moguće. Svjestan sam da ovo zvuči jako patetično, gotovo ofucano. Život nije bajka iako ovo što sam napisao tako zvuči, no trnovit je put do radosti i oaza u kojima se može zastati te osvrnuti na svoj život, a također vidjeti da je doista dobar i da se doista isplati živjeti.

Piše: Marko Damjanović

Objavljeno: 19.12.2013