Kontradiktorno je ponašanje osoba koje ponavljaju da ih invaliditet ne određuje, a za svaku negativnost koja im se dogodi okrivljuju neprihvaćanje njihova invaliditeta

 

Čitam kako su osobe s invaliditetom posebno inspirativne. Slažem se da mogu biti kao i svaka druga osoba bez invaliditeta. Znam da mi je uistinu previše veličanja invaliditeta. To što živim sa svojim teškoćama ne znači da sam hrabra, drugačija, bolja ili lošija od ostatka svijeta. Kad svatko od nas izliječi svoje rane, a osobe u našoj blizini osjećaju ugodu i povjerenje, tada smo vrijedni divljenja. Smeta me stalno isticanje superiornosti na osnovi preostalih mogućnosti. Ako volim život, to nije zato što sjedim u kolicima i trebam više vremena za neke radnje koje sam hodajući obavljala automatski i brzo.

Pomalo me zbunjuje i čini bijesnom to kontradiktorno ponašanje osoba koje ponavljaju da ih invaliditet ne određuje, a za svaku negativost koja im se dogodi okrivljuju neprihvaćanje njihova invaliditeta. Nedavno mi se javio mladić strašno povrijeđen što ga je jako dobra prijateljica odbila nakon što joj je otvoreno izjavio svoju ljubav. I kao razlog navodi svoje stanje. Nisam stručnjak i za ljubav mislim da ne treba specijalista. Ne vidim zašto bi nakon godina prijateljstva trebala kriviti svoje zdravlje što me netko voli kao prijateljicu i ne želi dublji odnos sa mnom. Samo jedna od situacija u kojoj se do trenutka kad je sve u redu gledate kao ravnopravni, a čim nije kako vama odgovara, postajete žrtve. Apsurd, ljubav ne gleda kako vam funkcioniraju organi i ekstremiteti. Osobnost je ono što nekog privlači ili odbija. To što nam osjećaji nisu uvijek uzvraćeni? Mislite li da ljudi oko vas bez zdravstvenih problema nemaju iste nedoumice kao i vi?

Stalno ponavljam: prestanite se gledati drugačijima, prihvatite sebe. Kaže mi jedan mladić da ima 30 godina i nikada nije doživio seksualni odnos. Čak se nije ni poljubio! Bilo je prilika, djevojke bi otvoreno pokazale interes za njega, no imao je strah zbog invaliditeta. I na kraju me pita zašto se njemu ne dogodi ljubav? Ne znam tko je tu lud, gledati sebe kao aseksualno biće koje ne može dati i primiti osjećaje, a istovremeno cviliti gdje je ljubav?

Sjećam se, nakon stjecanja invaliditeta i sama sam mislila gotovo je s mojim ljubavnim životom. Tek nakon nekoliko godina, uzalud tražeći informacije na internetu, započela sam razgovor s djevojkom koja živi s paraplegijom od puberteta. U vezi je i očekivala sam da joj nije neugodno razgovarati o našoj seksualnosti, obzirom da imamo iste teškoće. Iznenadila me njena šokiranost i čak uvrijeđenost jer se usuđujem otvarati takvu temu. Posebno stoga što je samostalna, obrazovana, aktivna u svim segmentima života. Odustala sam od sličnih razgovora uvidjevši kako je to jadno kad se osoba boji vlastitih osjećaja i potreba, a istovremeno je frustrirana nerealizacijom svoga ljubavnog i seksualnog života.

Još jedan biser koji sam pročitala nedavno. Život osoba s invaliditetom je kratak, pa su one stoga tako posebne i pune energije. Totalna glupost, bez pokrića. Najzdravija osoba u sekundi može izgubiti život, koliko mladih svakodnevno umire od bolesti i u nesrećama. A da ne pišem koliko sam ogorčenih, neinspirativnih, kao i zločestih osoba koje se kriju iza invaliditeta upoznala do danas.

Pa onda mnogobrojni preobraćenici koji s invaliditetom postaju vjernici. Nije ništa čudno da vjera u bilo kojem trenutku života postane dio nečijeg života. Ludost je da - kad mi osoba koja misli da sjedeći u crkvi i prebirući po krunici ima direktnu liniju s Bogom - kaže da sam jadna gadno nešto zgriješila što me osudilo na kolicima.

Težak je život bez jasnih ciljeva i želja, pun zavisti, ogorčenosti, samosažaljenja. Život osobe s invaliditetom je onakav kako ga sami uredimo. Bilo bi mi zadovoljstvo da se prestane o meni pisati kao o snažnoj, jer živim u kolicima i - gle čuda! - sama. Kao i da osobe koje svoj invaliditet koriste kao opravdanje što drugi odlučuju i provode svoje zamisli preko njih prestanu širiti sliku o nama kao hrabrim jadnicima. Ona rečenica 'Znam kako ti je'. Ne zna nitko, jer nije u mojoj koži. Svatko sebe doživljava i prezentira drugačije, stoga prestanite me više tapšati po ramenu prije no što poplavi.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 18.08.2014