Osvrt Božice Ravlić: Tko su monstrumi među nama koji zlostavljaju djecu s invaliditetom?
Nemoć koju ova djeca osjećaju, bilo da trpe fizičko, emocionalno ili seksualno nasilje, ostavlja traume za cijeli život. Nasilje ne bira sredinu, prisutno je svakodnevno i često žmirimo, ne prijavljujemo vidljive znakove, opravdavajući se nemiješanjem u tuđe živote
Svjetski dan prevencije zlostavljanja djece obilježava se 19. studenog na inicijativu Fundacije svjetskog samita žena s ciljem stvaranja kulture prevencije diljem svijeta poticanjem vlada i društvenih organizacija na aktivnije uključivanje u zaštiti djece.
Zlostavljanje djece nije samo ono što vidimo, modrice i strah u njihovim očima. To je nešto puno više. Svjedoci smo zlostavljanja djece od strane osoba čija primarna funkcija je da ih štite. Neprihvaćanje i segragacija djeteta na osnovi različitosti i teškoća u razvoju davno je trebalo nestati iz civiliziranog društva.
Monstrumi među nama
Možete li uopće vjerovati da među nama ima monstruma koji zlostavljaju svoju djecu s invaliditetom, i tjelesno i psihički?! Takvi su slučajevi doduše rijetki, ali nisu rijetke one priče u kojoj je dijete s invaliditetom posve zanemareno od svojih roditelja. Takva djeca obično završavaju u nekoj ustanovi. Ti besramni roditelji na svoju djecu gledaju otprilike kao na automobil - ako je blještav i skup pokaži ga susjedima i uživaj u njihovoj zavisti, ako je "krntija" parkiraj ga što dalje od kvarta. Jer zaboga invaliditet njihovih potomaka mora biti neka Božja kazna. Fuj!
Majka koja mi priča o vlastitom strahu pri svakom odlasku pedijatrici koja vlastite životne frustracije ispoljava na njoj koja samo treba savjet. Ima sina koji se bori s teškom bolešću i svaki njen dan je ispunjen strahom za njegovu budućnost. Upravo osoba koja bi joj trebala olakšati kvalitetnim savjetom, iscrpljuje je dodatno. Svaki roditelj djeteta s teškoćama sam se mora educirati želi li biti siguran da radi najbolje i najviše za svoje dijete. Velik je broj samohranih majka djece s teškoćama u razvoju koje nemaju slobodne dane, vrijeme koje mogu posvetiti sebi, cijeli je njihov život fokusiran na dijete. I ne traže divljenje, to čine iz ljubavi, dajući se potpuno samo da postignu maksimalno za dobrobit svog djeteta. A što čine oni koji im kreiraju prava i mogućnosti pomoći? Ništa, daju im minimum, na kapaljku, i za to se moraju boriti s birokracijom kako bi ostvarile i to osnovno. Nitko od nas koji ne živi u stalnom strahu od bolesti koja razara njihovo dijete ne može razumjeti tu silnu količinu volje i snage koju imaju. Osmijeh kojim skrivaju paniku, jer one moraju biti snažne i održati privid mira, dok su svjesne neizvjesnosti svakog novog dana. Ne bježe svi očevi, ima ih koji ostaju uz obitelj i vode zajedničku bitku za dijete koje ih treba.
Minimum prava za maksimum obveza
Kad razgovaram s ovim ženama čiji smisao življenja je dobrobit vlastitog djeteta, pitam se kakva su to čudovišta koja zlostavljaju djecu, gotovo u jednakom broju muškarci i žene. Nemoć koju ova djeca osjećaju, bilo da trpe fizičko, emocionalno ili seksualno nasilje koje ostavlja traume za cijeli život. Nasilje ne bira sredinu, prisutno je svakodnevno i često žmirimo, ne prijavljujemo vidljive znakove, opravdavajući se nemiješanjem u tuđe živote. Djeca su nedužna, nijema, strah ih paralizira, često si nameću osjećaj krivnje i misle da su sami uzrokovali nasilničko ponašanje, sram je dodatan razlog da šute. Razgovor sa ženom koja je doživljavala prema njezinim riječima blag oblik zlostavljanja, postavlja niz pitanja.
"Dječja igra je borba protiv ispraznosti društvenog života. Sve buduće sklonosti ili nadarenosti progovaraju već u dječjim igrama" Miroslav Krleža
T.R. (37) govori kako je kao djevojčica osjećala stalan strah od vlastite majke koja ju je često fizički kažnjavala. Ali kaže to nije bilo strašno. Koja ironija, puno gore bilo je psihičko zlostavljanje kada je krenula u osnovnu školu, tada su druga djeca vidjela povremene plave tragove na njenom tijelu, vidjela ih je i učiteljica. Njezina reakcija bila je nevjerojatna, samo joj je napomenula da se ne skida na satovima tjelesnog odgoja. Time ju je još više zbunila, dodatno je izdvojila od ostale djece koja su je ismijavala ne razumijevajući zašto ona uvijek vježba obučena. I sama je sebe osudila kao uzrok gnjeva svoje majke. Govori o povratku iz škole, lijepom sunčanom danu, prvoj prijateljici i osmijehu kad je vidjela da joj u susret dolazi majka. Vesela, stala je sa željom da je upozna s prijateljicom. Nikada neće znati što je bilo u mislima žene koju zove majkom, stala je i ona, šamar koji je dobila nije razumjela, nije znala zašto. Majka je bez riječi nastavila dalje, ona mala i zbunjena našla je rješenje. Potreba da majku prikaže kao nevinu, stalan osjećaj krivnje ili nešto drugo natjerali su je na laž. Prijateljici je glatko rekla: "Ja sam kriva, pobjegla sam ujutro u školu i nisam priznala da sam razbila maminu vazu". Zašto je šutjela učiteljica, susjedi, prijatelji?
Konvencija UN-a o pravima djeteta
Fizički zlostavljana djeca često imaju probleme u ponašanju, komunikaciji, nisko samopoštovanje, agresivniji su i skloniji fizičkom rješavanju sukoba u odnosu na ne zlostavljanu djecu. Djeci treba pokazati da su njihovi osjećaji važni i da će ih odrasli iz okoline zaštititi. Često odrasli žmire, iako svaki građanin RH koji ima saznanje o bilo kojem obliku kršenja djetetovih prava dužan je obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb ili policijsku upravu.
Prema UN-ovoj konvenciji o pravima djeteta, čiji je potpisnik i naša država: Dijete ima pravo na zaštitu od zlostavljanja i zanemarivanja i svih oblika tjelesnog i duševnog nasilja. Dijete ima pravo na zdravstvenu zaštitu, liječenje i oporavak od bolesti, na primjerenu hranu, pitku vodu i na čistoću okoliša.
Konvencija koja postoji na papiru i svakodnevno smo svjedoci njenog kršenja. Zašto kad vas vaše zdravo dijete pita što je curici u kolicima najčešće reagirate odvlačenjem djeteta od te djevojčice. Mislite li da ste takvim postupkom vlastito dijete zaštitili od saznanja da postoji bolest i razna stanja koja ne možemo kontrolirati. Kako se osjeća djevojčica od koje ste pobjegli? Drugi put stanite, imajte hrabrosti pogledati je u oči, obraditi joj se, vaše dijete raste i stvara sliku svijeta u kojem živi. Neka to bude svijet u kojem ljude neće dijeliti prema fizičkom izgledu i stanju, neka izraste u osobu koja će poštivati ljude prepoznajući njihove kvalitete nevezano za izgled.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 20.11.2013