U potpunosti prihvaćam da me gledate kao nevidljivu, ali otkud vam pravo, gospodo vlastodršci, da nas svrstavate u socijalne slučajeve koji traže i očekuju da netko drugi financira naše potrebe. Upravo oni koji odlučuju umjesto nas doveli su veliki dio moje populacije u stanje da doslovno preživljava na granici siromaštva

 

Očekivano ponašanje ili, bolje rečeno, ignoriranje saborskih zastupnika Izvješća pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak nije me smjelo iznenaditi. Pa ipak doza vjerovanja tinjala je i opet mi ukazala na vlastitu djetinju naivnost. Mislila sam, možda je ipak protekla godina donijela dozu vidljivosti nas osoba s invaliditetom. Krivo.

Svaki dan svjedočim jasnom i konstantnom diskriminiranju u svakom segmentu življenja. Dosta mi je pokroviteljskog ponašanja, kategorički tvrdim - jednaki smo. U potpunosti prihvaćam da me gledate kao nevidljivu, ali otkud vam pravo da nas svrstavate u socijalne slučajeve koji traže i očekuju da netko drugi financira naše potrebe. Upravo oni koji odlučuju umjesto nas doveli su veliki dio moje populacije u stanje da doslovno preživljava na granici siromaštva. Slušajući kako govorite o nama, gospodo vlastodršci, ne mogu razumjeti što je to u vašim glavama. Niste vi bogovi, iako se tako ponašate. Otkud vam pravo da onemogućavate obrazovanje, uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovne vrtiće, školu, odlučujete umjesto nas? Jeste li svjesni da smo rođeni ili kasnije stekli invaliditet ne prema vlastitom izboru, a ne znate u kojem trenutku to može biti i vaša stvarnost.

Ne znam ima li ovaj život reprizu i baš stoga neću vam dozvoliti da me izbacite iz igre. Pričate o pogodnostima koje nam pružate. Sve je to velika laž, radi se o minimumu na pristupačnost, školovanju, edukaciji, ispunjavaju se norme koje ne možete izbjeći i u mjeri koja vama odgovara.

Živim u Zagrebu, koji veliki dio osoba s invaliditetom gleda kao raj u odnosu na male sredine u kojima žive. Istina, u odnosu na ostatak Hrvatske učinjeno je mnogo. No, dok meni treba psihička priprema za svaki izlazak, dok je većina prostora koje želim posjetiti arhitektonski neprilagođena, dok me sugrađani gledaju kao neodgovornu jer se krećem ulicama vlastitog grada, ne veličajte toliko Zagreb. Cijela ova država i institucije ne reagiraju na nas, ne želi nas se vidjeti i čuti. Smetnja smo koje bi se voljeli riješiti, no ipak previše nas je i nemaju jasan plan kako. Ono što prepoznajem kao vaš doprinos - državna tijela uspjela su obeshrabriti većinu osoba s invaliditetom u tolikoj mjeri da se boje i progovoriti o stanju u kojem žive, pa su doslovno nevidljivi.

Jedina osoba kod koje sam osjetila dozu razumijevanja bila je Jadranka Kosor, za razliku od igrača koji su ulazili u sabornicu samo kako bi izglasali povjerenje novim ministrima i nakon toga požurili na još jedan poduži vikend. Fantastično kako je onaj mali broj prisutnih zastupnika razumio probleme osoba s invaliditetom i puni su suosjećanja, a već izlaskom iz sabora zaboravit će se na izneseno izvješće i do sljedeće godine bit ćemo i dalje problem o kojem se šuti.

Rješenje države, vlade i društva je stav: distancirajmo se od njih i ne dozvolimo im suživot! To je ono što ja iščitavam iz odnosa prema nama. Mi tražimo jednake šanse, a nudi nam se izolacija.

"Sjedimo u blatu i pokušavamo dohvatiti zvijezde", rekao bi Turgenjev.

Piše. Božica Ravlić

Objavljeno: 19.06.2014