Mogu vam samo reći da ni za jedan od potencijalnih benefita pandemije koronavirusa za osobe s invaliditetom ne znam hoće li jednog dana postati stvarnost, ali želim vjerovati da hoće

 

Nisam odolio, moram i ja o koronavirusu. Ali volio bih, za razliku od okruženja - i okruženju u inat - među crnim brojkama, strašnim prognozama i ružnim statistikama pronaći i nekakvu pozitivu. Jer dobro i loše gotovo uvijek idu ruku pod ruku. Samo ponekad trebamo pažljivo osluškivati mrak da bismo čuli svjetlo.

Ima li, dakle, pandemija koronavirusa pozitivnu stranu za osobe s invaliditetom?

Ja mislim da ima.

Mogao bih pozitivnu priču započeti time kako je fantastično imati posao kakav imam ja - koji dobrim dijelom mogu obavljati od bilo kuda, pod uvjetom da imam pristup mreži - u situaciji u kojoj je rad od kuće postao poželjna stvar, pa skoro i obveza. Međutim, ne radim od doma zbog potresa pa ću takvu ocjenu ostaviti za neki budući komentar. Ono što vam mogu reći je da, iako mi je rad poprilično otežan zbog ne sasvim odgovarajućih uvjeta, i tu gdje trenutno radim nalazim veliko zadovoljstvo u sitnicama - nikada nisam imao bolji pogled iznad svog monitora. Bio bih zadovoljniji da je monitor veći i da je ulica koju vidim kroz prozor - bar u ovim uvjetima - puno praznija, ali to su već detalji.

No koliko god moj primjer zvučao donekle neozbiljno, i iako je istina o pozitivi u pandemiji puno dublja, nije jako različita od ovog simplicističkog pogleda na cijelu stvar.

Prije svega, valja i ovdje istaknuti da je situacija vrlo ozbiljna i nimalo pozitivna. Da, Hrvatska se s krizom sjajno nosi, ali još smo jako daleko od zeca pa je prerano za ražanj - ova u modernoj povijesti neviđena ugroza će potrajati, a sve dok traje, može se preko noći katastrofalno pogoršati. Ako ne budemo svi skupa razumni, pametni i poslušni, već sutra možemo biti na drugom kraju statističkih lista koje svi svakodnevno pratimo.

Pa što je tu onda dobro?

Neću vas zamarati s pričama o obnavljanju i osnaživanju nekih društvenih veza koje je potakla izolacija, niti o tome da gubitkom nekih stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo tek sada vidimo koliko smo trebali biti zahvalni za život kakav nam je bio omogućen i kakav će, svi se nadamo, opet biti kada se svijet oporavi. O tome su pisali i još će pisati mnogi drugi. Osim toga, sve to nam je svima zajedničko, a ja se želim osvrnuti na potencijalne benefite za osobe s invaliditetom.

Vidim ih tri. To nije loš broj. Krenimo od arbitrarno prvog.

Koliko god se pokušavali odmaknuti od medicinskog pogleda na invaliditet, nema nikakve sumnje da su osobe s invaliditetom nužno naslonjene i usmjerene na taj resor osjetno više od, recimo to tako, općenitog ostatka populacije. Taj sustav je sada pod zastrašujućim pritiskom, ali znate što? Ne samo da ga izdržava, nego pod njim na neki način briljira i ne mogu nego se pridružiti pohvalama i zahvalama koje svaki dan pršte za sve one koji čine taj sustav, od njegovog korijena do najtanjih grančica na vrhu. Kriza će još trajati i tek treba vidjeti kakav će iz ovog rata izaći medicinski sustav - hoće li zablistati, obogaćen iskustvom i uspjesima, ili će potonuti u još dublji bezdan neučinkovitosti i neodrživosti - ali nikada nisam bio optimističniji da osobe s invaliditetom upravo tu mogu imati najčvršći oslonac.

Benefit drugi. Ono čega bi u modernom svijetu moglo biti više, a u Hrvatskoj astronomski više, nešto je što ću, u nedostatku meni poznatog boljeg izraza, nazvati praktična digitalizacija. Zašto biste išli u kupovinu, ako je možete obaviti od kuće? Zašto bilo kakva administracija - pa i ona svakodnevna, poput plaćanja računa - mora biti pješačka odisejada s papirnatm teretom zbog kojeg je iskrčena omanja šuma? Zašto barem dio liječničkih pregleda ne bi mogao biti obavljen pozivom ili video-pozivom? Ovo je samo nekoliko primjera, ali bit svega je da je tehnologija tu da nam svima pomogne i učini nas efikasnijima, a osobama s invaliditetom još i više od toga - nama omogućava neovisnost bez presedana, a nekada može predstavljati i razliku između života i smrti. Hoćemo li tehnologiju zbog potrebe za efikasnošću nametnute pandemijom koronavirusa konačno početi koristiti do njenog punog potencijala? Ne znam, ali želim biti optimist.

Treći benefit me vodi natrag na početak. Rad od kuće. Mnogi su u ovoj krizi shvatili, neki uz nemalu iznenađenost, da svoj posao mogu obavljati na daljinu. Dapače, iz udobnosti svog doma. Da se razumijemo, rad od kuće, uz neke prilično očite prednosti, ima i mnoge nedostatke, koji su ipak tema za neke druge tekstove, baš kao i nedostatci pretjerane digitalizacije. Međutim, koliko god rad od kuće nekom bio blagoslov, a nekom prokletstvo, činjenica je da je nekim, možda i mnogim osobama s invaliditetom to jedina - ili jedina smislena - opcija kada govorimo o uključivanju na otvoreno tržište rada na način da budu konkurentni u obavljanju svog posla. Naravno, tek po završetku pandemije i oporavku gospodarstva ćemo saznati hoće li poslodavci upamtiti naučeno i to povezati s nepresušnim izvorom talenta koji su dosad ignorirali barem djelomično i zato što nisu prepoznavali sve mogućnosti i prednosti rada na daljinu.

Zaključno?

Zaključno vam mogu samo reći da, kao ni za prethodna dva, tako ni za ovaj treći potencijalni benefit za osobe s invaliditetom ne znam hoće li jednog dana postati stvarnost.

Ali želim vjerovati. Volim gledati kroz taj prozor.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 03.04.2020