'Nakaze se nazivaju nakazama i prema njima se postupa onako kako se prema njima postupa - uglavnom, gnusno - zato što su ljudska bića koja izazivaju odjeke, duboko u nama, naših najdubljih strahova i požuda.'

 

Navodnici su tu kako ni na sekundu ne biste pomislili da sam ja izmislio nešto ovako dubokoumno. Riječi su to Jamesa Baldwina, američkog romanopisca, dramatičara i aktivista, čiji tekstovi istražuju kompleksnosti rasnih, spolnih i klasnih razlika u zapadnim društvima, ponajviše u Sjevernoj Americi sredinom 20. stoljeća.

Iako je citat objavljen u kolekciji eseja 'The Price of the Ticket' objavljenoj 1985., samo dvije godine prije Baldwinove smrti, ja ga, nažalost - jer ne čitam dovoljno za jednog novinara - nisam našao tamo, nego u odličnom dokumentarcu 'The Circus', koji pripovijeda fantastično zanimljivu i nevjerojatno kompleksnu priču o fenomenu koji je zabavu pretvorio u industriju.

Baldwinov citat se našao u dokumentarcu zato što su važan dio povijesti cirkusa, povremeno i najvažniji, bile nakaze - svi oni ljudi koji su na bilo koji način odudarali od normi i zbog toga nezamislivo bogatim vlasnicima bili isplativ kuriozitet, gotovo na isti način kao i egzotične životinje, koje su također bile važan dio tadašnjeg cirkusa. Za biti nakaza u to doba nisi morao imati invaliditet, bilo je dovoljno da si, recimo, pripadnik neke više ili manje neobične etničke skupine. A nekada je bilo dovoljno i samo to da ti je koža malo drugačije boje. Poput Baldwinove.

No o povijesti cirkusa i nakazama sam već pisao. Sada su tu samo za uvod. Zato što povijest živi i danas, samo pod drugim imenom.

'Inspiration porn' je izraz koji opisuje prikazivanje osoba s invaliditetom inspirativnima isključivo zbog njihovog invaliditeta, a skovala ga je 2012. godine australska komičarka, novinarka i aktivistica za prava osoba s invaliditetom Stella Jane Young u kolumni u internetskom časopisu Ramp Up. Young je, dakle, odbacila ideju da se inače uobičajene aktivnosti osoba s invaliditetom trebaju smatrati izvanrednima samo zbog invaliditeta osoba koje ih obavljaju, a jedan od glavnih prigovora 'inspiracijskoj pornografiji' je da je svođenje osoba s invaliditetom na inspiraciju dehumanizirajuće i čini ih ekscepcionalističkim primjerima.

Ja bih otišao još dalje. Rekao bih da je cijela stvar, ta pornjava, još gnusija od nekadašnjih cirkuskih nakaza.

Anthony Robles je 31-godišnji američki hrvač koji je pobijedio u NCAA (američki Nacionalni sveučilišni sportski savez) pojedinačnom hrvačkom prvenstvu 2011. godine u kategoriji do 56,5 kilograma, uprkos činjenici da je rođen sa samo jednom nogom. Autor je knjige ‘Unstoppable: From Underdog to Undefeated: How I Became a Champion' (Nezaustavljiv: Od gubitnika do neporaženog: Kako sam postao prvak) po kojoj će produkcijska kuća Seven Bucks Productions poznatog glumca Dwaynea Johnsona napraviti i film. Robles je postavio sada već nadmašeni Guinnessov svjetski rekord za najviše zgibova u jednoj minuti, njih 62, na poluvremenu utakmice američkog nogometa između New York Jetsa i Buffalo Billsa u studenom 2018. godine.

Za ilustraciju cijele priče, mogao bih uzeti bilo koji od sada već zasigurno na tisuće više ili manje 'viralnih' primjera, ali zadržat ću se na Roblesu. Iz dva ili čak tri razloga.

Naime, simpatični Amerikanac je prije pet dana, 10. studenog, u prijenosu uživo na NFL Networku pokušao oboriti još jedan rekord - Guinnessov rekord za najviše zgibova u jednoj minuti s utegom od 18 kilograma.

Kažem pokušao, jer na kraju nije uspio.

Zanimljivo mi je da je voditelj prije početka nesuđenog podviga rekao kako je rekord - koji je od prosinca 2017. držao američki filozof Adam Sandel s 32 uspješna zgiba - samo dan prije Roblesovog pokušaja oborio Bugar Boris Nalbantov s 38 zgibova, iako službena stranica Guinnesovih svjetskih rekorda navodi da je Bugar to učinio još 1. kolovoza ove godine.

I nije, zapravo, važno da li je ta dezinformacija bila pokušaj stvaranja izgovora u slučaju neuspjeha. Važno je da se neuspjeh dogodio. I važno je da bi uspjeh bio prevara, jer prosječna ljudska noga 'zauzima' oko 18 posto tjelesne mase, što je u Roblesovom slučaju oko dvanaest kilograma. Dvanaest kilograma koje on nema i koji će svaki njegov zgib, s utegom ili bez njega, učiniti toliko lakšim.

Svaka čast čovjeku, to što je bio hrvački prvak je vrijedno divljenja, bez obzira na njegov invaliditet. Ali drago mi je što nije uspio.

Drago mi je što svi oni koji koji uživaju u takvoj pornografiji iz virtualnog bordela nisu otišli zadovoljeni. I zanima me kakve, zapravo, posljedice ostavlja ovakav neuspjeh. Pitam se je li njihovo inspiracijsko tkivo zauvijek oštećeno, jer 'ako ne može ovaj bez noge, ne mogu ni ja' ili su, pak, neuspjehom porno glumca dodatno ohrabreni i razveseljeni - 'gle ovog jadnika, čak i ja mogu bolje od njega'. Nekako mi se čini da je ovo drugo. Moguće je da su upravo zato osobe s invaliditetom savršena inspiracijska pornografija.

Pa ipak, možda bi od neuspjeha još gori bio uspjeh, jer bi nedvojbeno bio važan kotač u grotesknoj društvenoj mašineriji koja perpetuira ovaj morbidni moderni cirkus nakaza.

Nakaza koje više ne smijemo dirati i biti zapanjeni i prestrašeni različitošću kojoj nas uče. Ali smiju nas inspirirati jer, svjedočili njihovom uspjehu ili neuspjehu, mi možemo bolje od njih, jadnih nakaza.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 15.11.2019