Unazad nekoliko godina životna preokupacija mladića s invaliditetom iz Breznica postala je borba protiv nadležnih institucija koje mu, unatoč urednoj medicinskoj dokumentaciji, ne priznaju pravo na osobnu invalidninu

 

- Nesposoban sam za rad, a pomoći od države ni na kapaljku - počeo je svoju priču Zdravko Andrašek (32) iz Breznica kod Novog Marofa, bivši zaštitar koji je započeo svoju životnu borbu 2013. godine i od onda je još uvijek nije završio.

Od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje dobio je 80 posto tjelesnog oštećenja 2016. godine, a prema procjeni radne sposobnosti ocijenjen je kao radno nesposoban godinu dana prije. U nekoliko navrata predavao je zahtjeve za invalidsku mirovinu, međutim svaki put je odbijen.

Najviše glavobolja u životu, kako sam kaže, upravo mu zadaju HZMO i Zavod za vještačenje, zbog kojih se ne može maknuti s mrtve točke.

- Molio sam za pomoć, ali ništa. Volio bih raditi prilagođeni posao, od doma zbog 24-satne brige o nepokretnom ocu, a ništa od toga godinama. Iako imam brojne dijagnoze i opsežnu medicinsku dokumentaciju, stalno me se odbacuje, na što su neki stručnjaci rekli da to uistinu nije ispravno - kaže Zdravko.

Posljednju žalbu predao je još prošlog listopada, a rješenje HZMO-a je dobio u rujnu ove godine.

- Nadao sam se pozitivnom rješenju, jer situacija mi je više nepodnošljiva. Kada sam pročitao da mi je žalba odbijena, ostao sam bez volje i ikakve nade da može biti bolje u ovoj našoj zemlji - rekao je.

Pitali smo ga što se dogodilo da je završio na bolovanju, a potom dobio i otkaz na poslu.

- Na poslu zaštitara kroz sedam godina, kako sam često radio noćnu smjenu, dobio sam poremećaj prehrane i spavanja . Zbog zdravstvenih tegoba, uslijed kojih više nisam mogao ni jesti te sam došao na 49 kilograma, više nisam mogao funkcionirati u normalnom životu. Morao sam započeti liječenje i bio sam prisiljen dati otkaz nakon sedam godina radnog staža. Godine 2013. proživio sam jednu tešku traumu, nakon čega započinjem psihijatrijsko liječenje. Prošao sam vještačenja, koja su za mene bila neugodna. Zadobio sam brojne dijagnoze, a nakon što mi je određeno da sam radno nesposoban, sve mi je nekako palo u vodu. Kako da radim?! Sve dok ne dođem sebi, ne mogu. A, naravno, i moja mala sredina u kojoj živim tome doprinosi. To nije Zagreb, gdje je sve uređeno. Kontrole kod psihijatra su mi redovite, jer tu nekako osjećam sigurnost - ispričao nam je svoje teško iskustvo.

Uslijed svega zadobio je i potres mozga s naknadnim puknućem žila. To je izazvalo i intelektualne poteškoće. Uz to još ga muči i ozljeda kralježnice, zbog koje je i dobio radnu nesposobnost.

-  Baš briga nadležne imam li doma što jesti ili ne. Već godinama se vrtimo u krug, a meni kod kuće bude često prazan stol. Jako sam više onemoćao, što se vidi i na meni. Otac mi je godinama bolestan i moram ga hraniti, tako da mi je važnije da on ima. Ja se već nekako snalazim. Zaista živimo skromno, redovito plaćam režije, a onda što ostane odlazi za hranu - rekao je.

Ima još dvojicu braće s kojima je u zavadi zbog imovine, jer otac je izrazio želju  da se on brine o njemu ako se nešto dogodi, pa su potpisali i ugovor o doživotnom uzdržavanju. Tu je možda, veli Zdravko, pozadina problema zašto nije mogao ostvariti svoja prava. Stoga žive od očeve skromne imovine.

- U pozadini svega je ugovor o doživotnom uzdržavanju, i to na snazi kad smo i otac i ja bili zdravi. U međuvremenu otac je obolio od moždanog udara s dosta teškim posljedicama za zdravlje. Naravno da je to sve utjecalo na mene. Ostao sam sam s njim, nepokretnim, a pomoći niotkuda, kako od rodbine, tako ni od sustava. Njemu je potrebna cjelodnevna njega, od pripremanja i davanja hrane do higijene. Majka mi je preminula 2006. godine od srčanog udara i zaista mi fali. Zbog psihičkih tegoba moram priznati da nailazim na diskriminaciju, ali neću dopustiti da me to do kraja slomi. Mogao bih i ja oca dati negdje u dom, ali moja savjest mi nalaže da se brinem o njemu sve dok je živ, jer dao mi je krov nad glavom i školovanje. Želim mu se na ovaj način barem malo odužiti, da ima dostojanstven život pod stare dane. Ali tijekom vremena problem rade financije, a njegove ne mogu sve pokriti. Naravno i sustav, koji mi zbog navedenog ugovora ni u čemu nije izašao ususret. A ne može čovjek živjeti samo od zidova. Sada ponovno dolazi zima, treba pripremiti drva, pogotovo da ga mogu ugrijati u njegovoj bolesti. A otkuda? - pita se Zdravko.

Ove godine došlo je do izmjena zakona pa je upućen od potpisnice ovih redaka što treba napraviti. Trenutno čeka da ostvari invalidsku mirovinu.

- Već godinama imam adekvatnu medicinsku dokumentaciju. Međutim, apsolutno ništa nije pomoglo da ostvarim bilo koje pravo. Da mi nema očeve mirovine i njegova krova, bio bih na cesti. I zato dižem glas da to nije u redu. Zaboga, upravo su me stručnjaci proglasili radno nesposobnim. Nisu li se onda trebali pobrinuti da mi pomognu? Da nisam prošao traume, sve bi bilo drugačije. Završio sam školu, zaposlio se i tako je trebalo ići dalje - rekao je.

U redakciju se javio već na izmaku snaga, duboko razočaran u sustav i okolinu zatvorio se u sebe. Neposredno prije toga dva tjedna nije ni jeo ni spavao. Na životu se održavao s malim obrocima i vodom.

- Nedavna priča o 16 vještaka iz Mihanovićeve na Uskoku me jednostavno ponukala da i ja ispričam kroz kakvu agoniju prolazim već godinama. Koliko god se trudio, nikako da isplivam. I nitko se niti ne okrene za tobom, a kamoli da bi ti pomogao. Završio sam na 55 kilograma. Za zdravstveni sustav sam bolestan, a za mirovinski zdrav. Kojeg li apsurda, uslijed kojeg stradavaju bolesni ljudi koji ne mogu raditi - ogorčen je Zdravko.

Nakon što je ponovno predao zahtjev za osobnu invalidninu kod Centra za socijalnu skrb, službenica je bila ljubazna i rekla da će pomoći koliko god može. Nadamo se da će ovog puta, nakon niza teških godina, rješenje napokon biti pozitivno.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 23.10.2018