"Danas sam potpuno samostalan, živim punim plućima, radim na karijeri koju sam velikodušno prihvatio. Odlučio sam si pružiti život kojeg svatko zaslužuje i radujem se svakom novom danu", kaže uz ostalo mladić s invaliditetom iz Gospića

 

Karlo Pavletić (30) iz Gospića, osoba je s invaliditetom u elektromotornim kolicima od svoje devete godine. Do tada je, kaže, bio zdravo i živahno dijete, a nastradao je na jednoj svadbi.

"Bila je ponoć a ja sam istrčao brzo van te zakoračio nogom u prazno i pao na zemlju", priča Karlo. "Podigavši se, počeo sam naglo povraćati i nisam to nikako mogao zaustaviti. Uskoro sam se našao u bolnici, na snimanju glave. Snimka nije ukazivala na bilo kakvu ozljedu ali su me ostavili na odjelu na promatranju nakon čega su tati rekli da je vjerojatno došlo do manjeg potresa mozga te da bi do jutra trebalo biti sve u redu. Zaspao sam a ujutro je bila smjena liječnika te su me našli na krevetu napola živog jer skoro da uopće nisam disao.

Priključili su me na aparate te sam prebačen u drugu, traumatološku bolnicu. Ujutro, kad je otac došao po mene, liječnica koja me prva primila tvrdila je da pacijenta s tim imenom i prezimenom nikad nisu imali a nije bilo ni evidencije na porti gdje sam zaprimljen. Nakon prepiranja s liječnicom, ne bi li doznao ikakvu informaciju o meni, uspio je saznati da sam prebačen u traumatološku bolnicu na operaciju glave. Liječnik koji me je operirao napao je moga oca zašto nisam ranije došao. Rekao je ocu da sam na vrijeme, u roku od tri sata nakon pada, bio operiran, da bi posljedice bile gotovo neznatne. Poslije operacije sam bio 30 dana u komi, na aparatima, dobio trovanje krvi i svakakve komplikacije. Došao je taj dan kad sam se probudio.

Trideseti dan mi je sestra bila u posjeti te sjela na stolicu kraj kreveta i naslonila se laktovima na krevet. Kako je sjedila na rubu stolice, nagnuta prema naprijed, stolica se izmakla i ona je nespretno pala i u toj tisućinki sekunde sam otvorio oči i počeo se smijati. To su bili prvi i jedini znakovi života nakon trideset dana.

Počeo sam se oporavljati malo po malo, ponovno sam učio govoriti. Nastavio sam rehabilitaciju u Krapinskim toplicama gdje sam krenuo u školu i položio treći razred osnovne. Četvrti sam se prebacio u Zagreb u Centar za rehabilitaciju Goljak i tamo sam završio osnovnu školu, nakon čega sam upisao srednju u centru Dubrava gdje sam završio ekonomsku školu.

Uz školovanje sam se bavio raznim aktivnostima, primjerice terapijskim jahanjem, bio sam na raznim šahovskim natjecanjima te sam išao na fizikalnu terapiju. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu, živio sam samostalno u studenskom domu, bio sam član nekoliko udruga kao i član studentskog vijeća fakulteta.

Za vrijeme studija radio sam preko studentskog servisa u jednoj udruzi za mlade. Radio sam na organizaciji prijevoza za studente s invaliditetom dugo godina i bio aktivan na nekim projektima. Pošto sam bio član skupštine razmatrali smo kako ćemo renovirati prostor da bi ga mogli koristiti. Pošto sam bio upoznat sa građevinarstvom i imao razne kontakte te me zanimala organizacija svega, izabrali su me kao koordinatora preuređenja prostora s još nekoliko kolega.

Krenuli smo od preuređenja prostora, za koje su nam nacrt izradili mladi arhitekti grada Zagreba. Zaključili smo da treba najprije organizirati čišćenje i rušenje zidova radi prilagodbe prostora kolicima, Tu sam sastavio ekipu ljudi, mojih poznanika koji su pristali raditi na tome. Nakon te pripravne faze krenuli smo s instalacijama i svim ostalim radovima kako bi prilagodili prostor potrebama osoba s invaliditetom.

Nakon što smo to radili skoro godinu dana pararelno sam i studirao i radio na evidenciji prijevoza. Radeći seminarski rad za fakultet naišao sam na zanimljiv oglas gdje se tražio promotor za organizaciju i samostalnu izgradnju. Činio mi se jako zanimljiv a nalazio se preko puta mog studenskog doma. Javio sam se i odlučio pogledati o čemu se radi. Idući dan sam došao na zakazani termin. Nakon sastanka porazgovarao sam s domaćinom i on mi je rekao da mu sutra javim što sam odlučio.

Tijekom noći sam razmišljao da li prihvatiti ponudu. Odlučio sam krenuti novim putem. Proputovao sam cijelu Europu, od Češke, Njemačke, Francuske, Italije, Irske, Wellsa, Turske... Volim putovati, to mi je veliki izazov.

I za kraj, danas sam potpuno samostalan, živim punim plućima, radim na karijeri koju sam velikodušno prihvatio. Odlučio sam si pružiti život kojeg svatko zaslužuje i radujem se svakom novom danu i pozitivi koja me očekuje s suradnicima. Još samo jedna kockica u slagalici za savršeni život fali, a to Vi čitatelji odgonetnite. Za više informacija kontaktirajte me na carlos1carlos2@gmail.com ili 091/1566 -791.

I jedna poruka za čitatelje: Imate težak dan? Stavite ruku preko svog srca. Osjećate li to? To se zove svrha. Živi ste s razlogom. Nikad nemojte odustati!", zaključuje Karlo.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 10.09.2015