Za strastvenog navijača Hajduka liječničke su prognoze nakon teške prometne nesreće bile više no pesimistične, ali pobijedila je njegova želja za normalnim životom

 

Nenad Radačić teško je nastradao u prometnoj nesreći dva dana prije svog 25. rođendana, proveo je 12 dana u komi i devet mjeseci u bolnici, prognoze su bile tmurne, ali snaga volje te podrška roditelja i bližnjih bili su jači od svih dijagnoza.

"Bilo je oko 11 sati navečer, posljednje čega se sjećam je da sam htio skrenuti. Kasnije su mi govorili kako je to izgledalo: autom je vozila žena i jednostavno prošla preko mene, prvo me odbacila na šoferšajbu, a kad sam pao, prešla je autom preko mene. Nastavila me vući dok se nije motor zapalio, bio je pun goriva. Kažu da je izgledalo kao na filmu, cijela ta scena. Odmah je došla hitna, u komi sam bio 12 dana", prepričava Nenad tragičnu nesreću.

Probudio se iz kome 13-og dana, no u bolnici je ostao još sedam mjeseci. Dugo vremena je bio inkontaktibilan, teške ozljede mozga, dijela grudnog koša, ekstremiteta ugrožavale su mu život, a prijetila je čak i amputacija nogu.

"Zahvalan sam dr. Zlatku Ivaniševiću do groba, kazao je da će se boriti za moje noge i nije odustao. I danas me primi kao svog pacijenta iako je otišao u privatnike, bez kune. Kazao mi je odmah kako će to biti velika borba, ali da postoji šansa da ću prohodati.

Nakon bolnice i ukupno devet operacija, kući sam stigao na nosilima, potpuno nepokretan. Tih dana je bilo najteže, loše sam se osjećao, prijatelji i susjedi su 'dali ruke' i šetali me po kvartu... Krenuli smo u toplice, u velolučki Kalos, gdje su također prognoze bile tmurne. Dolazio sam u kolicima, ali cijelo vrijeme nosio i štake", prepričava Nenad koji je morao ponovno učiti hodati.

"Doveli su me do bazena, držao sam se rukohvata i polako išao, kao robot. Stao sam kod stepenica, onih u bazenu, i rekao sam sebi: Sad ili nikad, ako sad ne probam, nikad neću! I krenuo sam, prvu stepenicu pa drugu, polako, i popeo se tri stepenice. Sestre su skočile u pomoć, ali nitko nije bio sretniji od mene kad sam rekao majci 'počeo sam hodati'. Taj put sam u Veloj Luci ostavio kolica, 17. kolovoza 1993. godine."

Nenadu i obitelji veliki problem predstavljaju financije jer su se tijekom godina zbog rehabilitacija iscrpili do krajnjih granica. Mala je penzija, kaže, pa mora dizati kredite i nekako sastaviti kraj s krajem. Nenadu i prijatelji skupljaju novac da bi mama i on mogli ići u Vela Luku na terapije.

"Ja uvijek dobijem za liječenje, ali za mamu nema novaca , a ona mi treba uvijek biti pri ruci. Njoj boravak obično izađe oko 3.000 kuna, a to mi obično skupe prijatelji. Evo, baš sad mi sredstva skuplja Facebook grupa Split osamdesetih i ja sam im zahvalan do groba. Skupljala je isto tako i grupa Get getanima" , govori Nenad i prelazi na ljepše stvari u životu.

"Kad sam počeo samostalno hodati taksi je počeo po mene dolaziti. Uvijek sam isti zvao, a vlasnik se također zove Neno. U kafić Gensher sam dolazio stalno jer su me u njega prvo doveli kad sam bio u kolicima. Kad sam počeo hodati tu bih dolazio svaki dan. Onda bih se znao kroz podrume popeti na Peristil. Uvijek bi mi neko pomogao prvih nekoliko stepenica, a onda bi nastavio do Carrarine gdje su bili kafići koje su držali moji prijatelji s kojima sam odrastao. Onda odavde ide šetnja do Đardina i čekaj kombi za doma", kaže nam.

Za prijevoz tvrtke Florence kaže da mu je najveći spas.

"Ova ustanova Florence me vozi stalno, ima tome već desetak godina. Uvijek me odvedu gdje treba. Voze me na utakmice Hajduka, na koncerte i na ostala druženja, a najčešće se družim s članovima Udruge osoba s invaliditetom Split", prepričava nam.

Nenadova strast je Hajduk, zagriženi je Torcidaš.

"Kad god dođem na utakmice dobijem stolicu i lijepo sjednem uz ogradu da ne sjedim u zatvorenom. Momci su tamo super i što god treba pomognu", priča nam Neno, pun ponosa, jer je u Hajduku igrao još kao dijete.

"Nikad se ne predajte i ne zatvarajte u četiri zida i uvijek idite naprijed", poručuje nam za kraj Nenad.

Anita Blažinović

Objavljeno: 16.08.2017