Članica Atletskog kluba osoba s invaliditetom Agram svijetli je primjer za tezu da invaliditet ne mora biti prepreka u ostvarenju životnih ciljeva

 

Kristina Ivanković (25) atletičarka je iz Velike Gorice i državna viceprvakinja u bacanju kugle te članica Atletskog kluba osoba s invaliditetom Agram.

Rođena je u Konjicu u Bosni i Hercegovini, u siječnju 1992. te je zbog rata i agresije na tu zemlju morala zajedno s obitelji 15. srpnja 1993. napustiti svoj obiteljski dom. Put ih je nanio u Veliku Goricu.

Živi s roditeljima i pet godina starijim bratom, koji su joj kroz cijelo vrijeme velika podrška u svemu što radi. Pogotovo u vezi utvrđenog 100-postotnog invaliditeta, odnosno nedostatka vida od samog rođenja. Zahvaljujući naočalama, unatoč visokoj dioptriji, slika joj postaje bistrija.

"Moje oštećenje vida bazira se na oslabljenom očnom živcu i visokoj dioptriji. Nažalost, ovo je degenerativno oboljenje za koje nema lijeka. Krećem se bez pomagala, tj. bez bijelog štapa ili psa vodiča. Najveći problem predstavlja mi mrak, ali i tu dajem sve od sebe i pokušavam biti što više neovisna o drugima“, objasnila je, napomenuvši da su prvi problemi uočeni kad je još kao beba počela tražiti svijetle prostore.

Kako i sama kaže, također su dvije rodice u obitelji imale probleme s očima pa se možda radi o nasljednoj bolesti, iako dijagnoze nisu iste.

Unatoč svemu, zahvaljujući obitelji, snalazila se vrlo dobro kroz život, iako je ponekad nailazila na nerazumijevanje i diskriminaciju. Naročito se to manifestiralo u Osnovnoj školi 'Eugen Kumičić' u Velikoj Gorici.

"U osnovnoj školi susrela sam se s djecom koja ne razumiju ili ne žele razumjeti kako je teško biti slabovidan i imati smanjene mogućnosti. Bilo je svega - od vrijeđanja do fizičkog maltretiranja. Podnosila sam to sa strpljenjem, iako je bilo situacija kad bi poželjela da ne idem u tu školu. Na kraju osnovne škole pripremila sam jednu prezentaciju za učenike moje generacije. Tom prezentacijom sam htjela pokazati svima kako bi im pokazala da oštećenja vida ili bilo kakva druga oštećenja nisu prepreka normalnom životu“, prisjetila se Kristina.

Srednju školu završila je u Centru za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' u Zagrebu, smjer poslovna tajnica. Sve se promijenilo kad je ušla u svijet sporta, gdje je pronašla samu sebe. Naime, 2006. godine počela se baviti atletikom uz podršku roditelja i brata. Uz redovne treninge uspjela je završiti srednju školu i maturirati, zahvaljujući dobroj organizaciji vremena uz svakodnevne obveze.

"Tijekom rehabilitacije u Centru za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' upoznala sam profesoricu tjelesne kulture Selmu Dobrijević Pili, koja je sa mnom obavila testiranje nakon kojeg je ustanovila da imam dobre predispozicije za bavljenje atletikom. Prihvatila sam taj izazov i kao juniorka 2006. godine ušla u svijet atletike“, prisjetila se svojih početaka u sportu, u bacanju kugle, kada je prije jedanaest godina postala članicom Agrama.

Već te prve godine bavljenja sportom u nizozemskom Assenu na Juniorskom prvenstvu osvojila je zlatnu medalju, nakon samo šest mjeseci treninga.

"Također imam i brončanu medalju sa svjetskih igara u turskoj Antalyji te srebrnu medalju s IBSA svjetskih igara u Seoulu i nekoliko puta sam postala prvakinja države. U Brazilu na Seniorskom svjetskom natjecanju osvojila sam 2007. godine sedmo mjesto", pohvalila se.

Međutim, 2011. godine u pripremi za Svjetsko prvenstvo doživljela je prvu težu ozljedu u karijeri i morala je dva puta operirati koljeno. Nakon oporavka vratila se treninzima i nastavila dalje sa svojom karijerom, gdje i dalje ima vrlo dobre rezultate što je potvrdila u lipnju ove godine.

"Najnoviji rezultat je s Prvog otvorenog prvenstva Crne Gore, koje se održalo 12. lipnja 2017. na Gradskom stadionu Topolica u Baru. Tamo sam osvojila prvo mjesto u bacanju kugle kategorija F13 te sam proglašena najboljom sportašicom natjecanja s osvojenim 841 bodom. Kako bih došla do ovih rezultata naporno treniram pet puta tjedno, a treninzi su određeni od strane trenera“, rekla je Kristina.

Priznaje da je kroz sva putovanja naučila da je invaliditet njezin dar i odlučila ga je kao takvog iskoristiti. Kroz godine je nizala veoma dobre rezultate, postavši naposljetku državnom viceprvakinjom u bacanju kugle.

Trenutno radi u Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO, gdje je posao dobila putem javnih radova, i to nakon sedam godina bezuspješnog traženja i javljanja na natječaje. Često se događalo da se poslodavci uopće nisu povratno javljali na njezine zamolbe i prijave. Uspjela je odvolontirati pola godine u firmi za proizvodnju sapuna s točkicama Sfera Visia.

"Ovdje mi je jako lijepo raditi i nadam se da ću sve zadatke uspješno obavljati. Ovo mi je prvo zaposlenje, zbog čega sam jako sretna“, rekla je, sretna što je uspjela.

Na pitanje koji su joj daljnji ciljevi u životu, na prvo mjesto stavila je zasnivanje obitelji sa svojim suprugom Danijelom.

"Moj suprug od početka zna za moj nedostatak vida i to mu ne predstavlja nikakav problem. Prihvatio je sve kao da ničega nema“, rekla je.

Nadalje je istaknula ostvarenje stalnog radnog odnosa te bavljenje atletikom dok joj to zdravlje dopušta.

"Nadam se da ću kroz ovaj period života uspjeti ostvariti sve svoje ciljeve“, rekla je, poručivši 'zdravim' osobama: 'I mi smo kao vi.'

Slučajno ili ne, ali 15. srpnja je bio datum njezina odlaska iz Bosne i Hercegovine za Hrvatsku, a istog se datuma dogodio jedan od najljepših dana u životu - vjenčanje. Bol i patnja njezine obitelji na samom početku njezina života urodili su njezinom sretnom vezom, koja je okrunjena brakom, u kojem će, nadamo se, uvijek vladati ljubav, poštovanje i razumijevanje.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 18.07.2017