Ljiljana Šulentić je postala dijabetičar prije jedanaest godina. Uz to se suočila i s rakom dojke, ali nikada nije izgubila svoju veselu narav

 

"Rođena sam prije 59 godina, upravo 14. studenog, dakle na dan koji će postati Svjetski dan šećerne bolesti. Tako da ne čudi da sam postala i ja dijabetičar. Vjerojatno mi je tako suđeno”, rekla je Ljiljana Šulentić (59), službenica iz Zagreba.

Šulentić je postala dijabetičar prije jedanaest godina. Uz to se unazad nekoliko godina suočila i s rakom dojke.

“Stres tijekom života, pogotovo na poslu, donosi svoje. Operaciju raka dojke prošla sam u prosincu 2011. godine. Teško je to iskustvo, ali preživjela sam. Pobijedila sam rak, ali moram imati nadalje redovite kontrole jer se može vratiti. Sve bi bilo lakše nakon toga da sam kod kuće, a ovako kad moraš raditi svaki dan nije lako. Bolovanje je teško dobiti i ne preostaje ništa drugo nego izdržavati sve iz dana u dan. A život uz dijabetes često puta sve otežava”, rekla je stručna suradnica za financijsku dokumentaciju u jednom od Gradskih ureda Grada Zagreba.

S velikim radnim iskustvom iza sebe, uz vrlo kompliciran i zahtjevan posao kroz dugi niz godina, priznaje da se nada da će joj se što prije omogućiti prijevremena mirovina uz otpremninu.

“Posao koji radim zaista izmori. Zahtijeva svega tebe da se daš, a teško je raditi kad imaš zdravstvene probleme. Koliko se god činilo da drugi ne gledaju na to, itekako se gleda svaki odlazak doktoru. A to me boli, jer nitko nije kriv kad oboli. Često puta se osjete diskriminacija i predrasude prema onima koji imaju zdravstvene tegobe. Kao da su građani drugog reda, a ljudi ne shvaćaju koji trud i napor moraju ulagati da bi izdržali, naprosto preživjeli. Nažalost, naše društvo sve više i više postaje bez razumijevanja. Život mi je ovisio o niti, a nakon operacije normalno je da imam posljedice. Svi pregledi i kontrole na koje moram ići su unutar radnog vremena. A bolovanje za svaki odlazak u bolnicu ne možete dobiti. Znači, prisiljeni ste ići kad dobijete termin. Ali svaki puta postoji jedan strah hoće li vam se prigovoriti zbog odlaska. Na početku me to više diralo, međutim s vremenom sam postala svjesna da se moram redovito kontrolirati po uputama stručnjaka te da je to važnije radi moga zdravlja, bez obzira što mi tko govorio iza leđa, nego da zbog svog nemara prouzrokujem stanja koja će me dovesti do tko zna čega, u najgorem slučaju ponovnog raka, a s kojim se nije nimalo lako nositi”, objasnila je.

Samotni život pretvorio se u jednu težinu zbog bolesti. Česte mučnine, bolovi po cijelom tijelu, naročito u prstima obiju ruka radi upale karpalnih kanala – zbog koje će morati ići na operaciju, spuštena stopala, često povišene vrijednosti šećera – naročito uslijed stresova, kronični umor, sve to čini svoje. Pogotovo u smislu čestih promjena raspoloženja, kao i nemoći.

“Ponekad je teško ustati iz kreveta. A o tome da morate izdržavati na poslu kroz cijeli dan, da i ne govorim. Na inzulinu sam dva puta dnevno, a na tabletama tri puta. Moram regulirati šećer, jer kad je povišen zaista imam velike probleme, pogotovo jake bolove u desnoj nozi. Sad u ovim godinama osjetim kako je teško biti bolestan, a sam. Svugdje moram sve sama obavljati, od kupovine nadalje”, rekla je.

No, koliko god joj ponekad bude teško, priznaje da lakše sve prolazi pomoću šala. Vesela po naravi, i sama se često našali na svoj račun: “Smijeh i šale s kolegicama i kolegama liječe na prirodan način. Da nemamo stalnu gužvu na poslu, bilo bi toga još i više. Jer nema ništa ljepšeg kad se od srca nasmijete. A srećom ponekad bude i toga.”

Na pitanje je li ostvarila bilo kakva prava kao osoba s invaliditetom, odnosno s tjelesnim oštećenjem, odgovorila je da za to jednostavno uslijed svih zdravstvenih tegoba i svakodnevnog rada jednostavno kroz sve godine nema snage pripremiti dokumentaciju. A kad se sjeti gužvi na šalterima, to je posebno zaustavi da još malo pričeka do mirovine.

“Samo da izdržim do kraja. To mi je najvažnije. A boreći se za prava, videći kako se mnogima uskraćuju, jednostavno nemam snage za to. Čuvam je da preživim. Jer svaki dan mi je borba: od ustajanja iz kreveta do dolaska kući. Nakon toga većinom ne mogu nikuda više izlaziti. Osjetim onemoćalost tijela i potrebno je da odmorim, kako bih drugi dan ponovno mogla odraditi što treba. Kad bi imala mogućnost da radim samo četiri sata, bilo bi lakše”, rekla je.

Šulentić živi za trenutke kad će otići u mirovinu kako bi se bavila cvijećem i biljem. Zbog brzine života ne stigne se posvetiti zdravoj prehrani, a na koju ipak treba obratiti pozornost kako bi uravnotežila sve vrijednosti, pogotovo radi šećera. Prikupila je puno knjiga, priručnika, kako o zdravoj prehrani tako i o bilju, međutim sve čeka. Jednostavno nema snage od izmorenosti. Zato s nestrpljenjem čeka kad će biti kod kuće, kad neće raditi, kako bi si mogla napraviti drugačiji raspored življenja: ispunjen onime što voli, a ne onime što mora.

“Jednostavno sam se naradila kroz sve godine. Često puta imam osjećaj da se to ne cijeni, da smo svi itekako ‘zamjenjivi’. Bolovanja sam koristila samo kad je bilo neophodno, pogotovo zbog operacije. A sada čeznem da se vratim u svoju rodnu Liku, u moje mjesto Sveti Rok, kako bih uživala u prirodi i u kući mojih predaka. Tamo me čekaju zapuštene livade, oranice. Voljela bih da ih obnovim i zasadim povrćem, voćkama, začinskim biljem, cvijećem. Za sada u Zagrebu imam nešto malo cvijeća oko kuće, ali nije to to. Ne stignem u ničem uživati, jer puno radno vrijeme nosi svoje. Kad dođem kući nakon posla, mogu samo nešto pojesti i otići u krevet da se odmorim, jer kronični umor prati me učestalo godinama. Zato me drži da će doći vrijeme kad ću biti u prirodi i blizu mora koje me posebno diže kad sam u njegovoj blizini”, zaključila je svoju priču Šulentić, uz nadu da će realizirati sve svoje snove.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 16.11.2016