Dubok ožiljak na Josipinu srcu ostavili su roditelji koji su je napustili još dok je bila dvogodišnja djevojčica, no snagu da nastavi dalje našla je u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom, u STKI URIHO

 

"Kako roditelj može samo tako ostaviti svoje dijete? Ako su okolnosti nepovoljne u braku, zar ne postoje drugi načini, nego da te zauvijek ostave? A kako mogu k tome živjeti da kroz tako dugo razdoblje nikada, baš nikada, ne pitaju za svoju djecu, da nisu imali želje da me upoznaju?", rekla je između ostalog Josipa Debanić (30) iz Sesveta - Prekvršje, stolnotenisačica iz STKI URIHO Zagreb – kategorija 11, kojoj je najvažnije da se uskoro zaposli jer želi napokon postići samostalnost.

Završila je osnovnu školu u Vrbovečkoj Dubravi. Spletom nesretnih okolnosti, kako kaže, nije uspjela završiti srednjoškolsko obrazovanje.

To nas je ponukalo da je pitamo što se to dogodilo da nije mogla ići dalje.

Naime, zbog svega što je prošla kroz život, nakon svih duševnih rana koje su joj nanesene, pubertetsko doba je bilo na neki način ispoljavanje bunta, svega onoga što joj se nakupilo, a rijetko tko je mogao ili htio razumijeti. Tako da je onako nemirna, ranjena, neprilagođena ponašanja, izbačena iz srednje škole. Došla je samo do prvog polugodišta.

Što ju je to toliko pogodilo, da i dan danas toliko boli?

Ostavljanje, rak-rana na njezinu srcu, od strane roditelja, a potom i od gotovo cijele rodbine. I to dok je imala dvije godine. Josipa ima i četiri sestre koje su roditelji također napustili.

Još uvijek ne zna najosnovnije podatke o svojoj obitelji. Ne zna otkuda potječe, zašto je došlo do toga da su ona i četvero sestara prije 28 godina ostavljene i svaka zasebno dana na udomljavanje u različite obitelji. Tu su im se putovi razišli, ali je s nekima od njih uspjela uspostaviti kontakt zahvaljujući društvenim mrežama, naročito Facebooku.

Najstarija sestra nema želje da ima kontakt s njome. Josipa zna samo da ima dvoje djece, a na prijedlog da se vide, sestra nije pristala. Budući joj je ta sestra bila najstarija i imala je oko devet godina kada je morala napustiti obiteljski dom, najviše joj je ostalo u sjećanju u kakvim su uvjetima živjele. A vraćanje u to doba, vrijeme nasilja u obitelji i alkohola, predstavlja neopisivu tegobu. Kada je Josipa sestru pitala o nekim osnovnim podacima, dobila je odgovor da bolje da neke stvari ne zna. Htjela bi znati istinu, a svi oko nje šute. To boli, jer želi ići naprijed, a ovo je poteže stalno unatrag. Prošlost i sve kroz što je prošla bez svoje prave obitelji 'udaraju' po njoj.

Danas živi u Sesvetama, u obitelji koja ima 20-godišnju kćerku i 22-godišnjeg sina, tako da se ima s kime družiti. Prije toga prošla je kroz još dvije udomiteljske obitelji.

Na pitanje jesu li joj se roditelji ikada javili kroz sve ove godine, odgovor je glasio - ne.

"Sjećam se da sam u šestom ili sedmom razredu napisala svojoj mami pismo, ali mi ga je neotvorena vratila. Bilo mi je jako teško, jer falila mi je kroz život, zajedno s tatom", rekla je Josipa.

Ali je saznala gdje žive. Majka je zbog nasilja otišla od oca i preudala se, tako da ima novu obitelj u Zagrebu u kojoj su rođena dva sina. Ocu je prošle godine, u svibnju, umrla majka tako da trenutno živi sam u Zagrebu.

Godine prolaze, ali kroz sve vrijeme nisu imali hrabrosti – ni majka ni otac - da se suoče sa svojih petero kćerki i da im daju neke odgovore. Kao da ne postoje na ovome svijetu.

Osim Josipe, sve ostale sestre su se udale. Neke su u sretnom braku, a neke kao da ih prati avet prošlosti – manje su sretne, nazovimo to tako. Josipa tako ima četiri nećaka, koje obožava. S dvoje od njih ima kontakte, a s dvoje – budući su od najstarije sestre koja ne želi kontakt, možda iz razloga što bi je druženje samo još više podsjećalo na sve proživljeno – nažalost nema.

"Obožavam djecu i moje dvoje nećaka su mi velika utjeha. Kada gledam te mališane, ne mogu još uvijek zamisliti kako netko ima srca da ih ostavi. Pogotovo vlastiti roditelji. Ne znam kako je to bilo u mojoj obitelji, pretpostavljam da nikako, ali zar nas majka nije mogla sve uzeti i zaštititi nas? Nitko ne može shvatiti kroz što smo sve prošle, ja i moje sestre", rekla je Josipa.

Pitali smo je kako joj je sada u novoj udomiteljskoj obitelji. Pohvalila ih je.

"Zar bih bila tu da mi nisu dobri?“, rekla je, nasmiješivši se.

Ali sve ono što je tišti je taj osjećaj napuštenosti, koji je prati kroz cijeli život. Svjesna je od malena da nije imala život kao ostala djeca. Udomiteljske obitelji su pokušavale dati sve od sebe, ali nije to isto kao kad te zagrli vlastiti otac i majka.

Jedino joj je od cijele rodbine teta iz Njemačke, sestra od mame, pokušavala pomoći. Čak je bilo i govora da bi Josipu uzela k sebi, ali uslijed smrti njezina supruga prije par godina sve je stalo. Međutim, materijalno još uvijek pomaže.

Vezano uz financije, Josipa mjesečno dobiva od socijalnih radnica 100 kuna mjesečno. I to je sve. Pa kako da ide dalje?

Uz sve nedaće koje je prate, uspjela se pronaći u sportu, i to u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom.

"Od djetinjstva sam živjela u okruženju gdje se igrao stolni tenis pa sam ga tako i zavoljela. Nisam se bavila drugim sportovima, iako volim sport. Jednostavno nije bilo mogućnosti. U Klub URIHO ušla sam zahvaljujući suradnji sa socijalnom radnicom, koja me upoznala s predsjednicom Kluba Jadrankom Blagus i koja mi je pružila veliku potporu. Na početku je bilo teško, pogotovo zato jer nisam nikog poznavala, a što se tiče treniranja – nije mi bilo naporno jer sam već ranije igrala rekreativno“, rekla je Josipa.

Prošle godine je u svojoj kategoriji 11 – za osobe s intelektualnim teškoćama osvojila brončanu medalju na Državnom prvenstvu za stolnotenisače s invaliditetom, koje se održalo u Vinkovcima.

To joj je veliki poticaj da se iskaže i ove godine na Državnom prvenstvu, koje će se od 7. do 9. travnja održati u Splitu. Stoga naporno vježba i nada se da će se uspeti barem za jednu stepenicu više, do srebrne medalje.

Upravo je ta vinkovačka pobjeda razlog da upornost i napredovanje u sportskim natjecanjima, uz šansu za zaposlenje, istakne kao ključneciljeve u životu.

Na nedavnom Otvorenom prvenstvu Grada Zagreba podupirali su je kroz cijelo vrijeme sestra i maleni nećak Karlo, kojeg posebno voli.

A da bi se ostvarila u potpunosti u sportu, potrebno joj je da se paralelno s time i osamostali, a za to je nužno zaposlenje, koje također zbog niza nesretnih okolnosti još uvijek nije uspjela ostvariti. Iskustvo je tijekom godina stekla u čuvanju djece od dvije do pet godina te u čišćenju stanova i kancelarija.

"Volim stolni tenis i nalazim se u tome, ali ipak mi je primarni cilj zaposliti se i doći do svog prostora za život", objasnila je.

Budući je Josipi neophodna pomoć, mole se svi ljudi dobra srca da se jave u redakciju In Portala s ponudama za zaposlenje na području Sesveta ili Zagreba. Također, ako netko želi da joj pomogne i financijski, sredstva možeuplatiti na tekući račun, otvoren kod Privredne banke: HR 6523400093215552357.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 04.04.2017