Ovo je prva stambena zajednica za osobe s najtežim stupnjem invaliditeta u Hrvatskoj i nije nimalo nalik na domove na kakve smo navikli. Ovo nije dom uopće. To je mjesto gdje se osobe mogu osjećati kao kod vlastite kuće, kažu Iva i Želimir

 

Centar Novi Jelkovec u svojim novouređenim prostorima pruža uslugu organiziranog stanovanja i uslugu poludnevnog/cjelodnevnog boravka odraslim osobama s tjelesnim oštećenjem.

Kroz organizirano stanovanje osobe s tjelesnim oštećenjem osnažuju se u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te im se osiguravaju uvjeti života poput onih u vlastitom domu. Pružanjem usluge cjelodnevnog i poludnevnog boravka, organizacijom raznih aktivnosti želi se potaknuti aktivno uključivanje u zajednicu kao i unapređenje kvalitete života osoba s tjelesnim oštećenjem i članova njihovih obitelji. Zadovoljavajući visoke standarde, osobama s tjelesnim oštećenjem omogućuje se potpuno iskorištavanje njihovih sposobnosti i potencijala, socijalna integracija u zajednicu, kao i individualizacija potreba i mogućnosti. Centar je svoje prve korisnike organiziranog stanovanja uz podršku primio krajem prošle godine, a dojmove o svom novom životu s nama su podijelili Iva Rožanković i Želimir Lah.

Iva i Želimire, nekoliko mjeseci prošlo je od vašeg ulaska u stambenu zajednicu. Što je presudilo u odluci da odete iz svojih domova i je li odluka bila teška?

- Od početka naših života razmišljali smo, zajedno sa našim roditeljima, što ćemo i kako kad dođe vrijeme kada naši roditelji više neće moći brinuti o nama. Cijeli život nam je 'visio' iznad glave neki dom umirovljenika u koji ćemo biti smješteni i gdje ćemo doživjeti starost. To nas je prestravilo svaki put iznova jer znamo da u Hrvatskoj postoje domovi umirovljenika gdje ljudi poput nas, ovisni sto posto o tuđoj pomoći, završe u krevetima, u pelenama. Puno godina se čekalo na nešto poput ove stambene zajednice koja će osobama s najtežim stupnjem invaliditeta pružiti stanovanje dostojno čovjeka. Budući da naši roditelji sada jesu u poodmakloj dobi, Želimirova majka je umrla prije dvije i pol godine, ima bolesnog oca, ja imam majku koja je također starija, ovaj tip stanovanja nam se činio najboljim rješenjem. Da, bilo je teško otići iz vlastitog doma, od obitelji s kojom smo proveli cijeli život, no razmišljajući o budućnosti nas samih i onom što je ovaj centar nudio, mislim da smo donijeli najbolju moguću odluku.

Koliko vas ima u stanu i jeste li se uspjeli naviknuti jedni na druge? Koje dijagnoze imate?

- Ovaj centar sastoji se od pet stanova koji se nalaze u prizemlju stambene zgrade i u svakom stanu su tri ili četiri sobe i veliki dnevni boravak povezan s kuhinjom. Konkretno, u našem stanu su četiri sobe, tri jednokrevetne i jedna dvokrevetna. Sa mnom i Želimirom je trenutno još jedna mlađa osoba i svo troje imamo cerebralnu paralizu. Kao i u svakoj novoosnovanoj zajednici u početku jest bilo malo teže uskladiti vlastite želje i navike s drugima. Potrebno je puno tolerancije i razumijevanja, a najviše prihvaćanja.

Koje sve usluge dobivate i tko sve čini stručni tim koji vam pruža pomoć? Imate li podršku kroz cijeli dan? Morate li na bilo koji način sudjelovati u plaćanju smještaja?

- Model organiziranog stanovanja koncipiran je tako da svaki stan ima po pet asistenata koji rade u smjenama od osam ili 12 sati, te su tako pokriveni svih 24 sata. Ovaj centar osim asistenata ima i stručni tim koji čine ravnateljica centra, socijalna radnica, socijalna pedagoginja, psihologica, radna terapeutica, fizioterapeutica, dvije edukacijske rehabilitatorice i medicinska sestra. Centar ima i dvije čistačice i majstora/vozača. Financijsko sudjelovanje korisnika centra je individualno prema Zakonu o socijalnoj skrbi.

Opišite nam jedan svoj dan u stambenoj zajednici, vidjela sam primjerice da kuhate. Jesu li predviđene kakve aktivnosti izvan stana jednom kad se riješimo korone?

- Centar ima također dnevni boravak koji se nalazi na drugoj adresi od mjesta stanovanja, do njega treba otprilike pet minuta. Tako smo jedno ujutro, nakon što smo se uz pomoć asistenata spremili, u deset sati u dnevnom boravku imali glazbenu radionicu. Bila je to prava radionica za razbuđivanje. Puštali smo glazbu po želji pojedinaca i pjevali uz mikrofon. Radionica je trajala dva sata. Što se tiče kuhanja, petak je određen kao dan kad mi sami spremamo ručak. Prvo kuhanje i ispalo je savršeno! Inače, kad nemamo nikakvih aktivnosti, polako obavljamo jutarnju higijenu nakon doručka. Nakon ručka provodimo vrijeme pijući kavu, razgovarajući ili se jednostavno opuštamo uz Internet i dobru knjigu. Da, čekamo neka bolja vremena bez korone za kad su planirani odlasci na bazen, u grad, na izlete, na neka događanja.

Iva i Želimire, vi ste i u romantičnoj vezi. Je li i to bio razlog vašem dolasku u zajednicu?

- Mi smo planirali ulazak u stambenu zajednicu svaki za sebe davno prije nego što smo postali par, tako da naša veza nije bila presudna za dolazak ovdje. Tek kad smo prohodali javila se želja da budemo skupa u stanu. Ta želja nam se ispunila i sad vidimo koliko je dobro, lijepo i dragocjeno to što imamo jedno drugo. Ipak je ljepše i lakše kad u novi dom uđeš s nekim tko ti je drag, koga voliš.

Što biste poručili osobama s invaliditetom generalno, ali i onima koji su još neodlučni oko napuštanja svog doma u strahu da je i ovaj vid smještaja zapravo samo još jedno 'biti u domu'?

- Ovo je prva stambena zajednica za osobe s najtežim stupnjem invaliditeta u Hrvatskoj i nije nimalo nalik na domove na kakve smo navikli. Ovo nije dom uopće. To je mjesto gdje se osobe mogu osjećati kao kod vlastite kuće. Atmosfera koja vlada ovdje je totalno domaćinska, a imate osiguranu pomoć od 0-24. Stanovi su veliki, nas troje imamo svaki svoju sobu koje su stvarno prostrane i lijepo namještene. Često govorimo da je ova stambena zajednica san koji je postao stvarnost. Zato, želimo poručiti neodlučnima da ih njihov san čeka baš ovdje, u Novom Jelkovcu.

 

Razgovarala: Anita Blažinović

Objavljeno: 08.02.2021