Arhitektonske barijere nisu joj dopustile da postane pravnica, ali nije se obeshrabrila. Danas iza sebe  ima izložbe slika,  zbirku poezije, natjecanja u jahanju, sate volonterskog rada... Da, sve je to uspjela svestrana Iva

 

Iva Rožanković rođena je 16. travnja 1972. godine u Zagrebu, a  cerebralna paraliza prati je od rođenja. Rođena je s omotanom pupčanom vrpcom oko vrata što je dovelo do nedostatka kisika i oštećenja mozga.

Na kontrolnom pregledu, s dva mjeseca starosti, u Vinogradskoj bolnici gdje sam rođena uočen je moj zaostatak u razvoju te sam upućena na 'Goljak'. Tamo je postavljena dijagnoza te sam odmah počela s fizikalnom terapijom. Nakon nekog vremena preporučen je i logoped zbog poteškoća s govorom. Kasnije počinjem s radnom terapijom - priča nam uvodno Iva.

Iva piše glavom, pomoću kožnog okvira na koji je pričvršćena olovka.

S tri i pol godine u Centru za odgoj i obrazovanje  'Goljak' krećem u takozvani mali boravak, a kasnije završavam i osnovnu školu. Ponekad s nostalgijom znam reći da mi je to bilo najljepše doba. Kad promislim danas o tome, često sam zahvalna što sam baš na Goljaku završila svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Istina jest da je to bio, s današnjeg gledišta, geto, ali meni je to onda bio cijeli svijet. Važno je naglasiti da sam na Goljaku naučila pisati glavom na električnom pisaćem stroju pomoću kožnog okvira koji se stavi na glavu, a na čelu je pričvršćena olovka s gumicom na kraju. To je bilo preteča mog sadašnjeg rada na računalu - kaže nam Iva.

Pravni fakultet ostao je neostvarena želja.

Po završetku osnovne škole krećem u Centar Dubrava gdje upisujem upravnu školu na kojoj maturiram 1991. godine s odličnim uspjehom.
Nakon završene srednje škole neostvarena želja je bila nastaviti školovanje i upisati pravni fakultet. Zbog arhitektonskih barijera to zaista ostaje neostvarena želja. Nisam se mogla zaposliti zbog motoričkih poteškoća. Dvije godine ostajem kod kuće. Moja Udruga osoba s cerebralnom i dječjom paralizom CeDePe Zagreb imala je tada sklopljen ugovor s Caritasom zagrebačke nadbiskupije za provođenje dnevnog boravka svojih članova. To je bila prilika da budem među svojim prijateljima dok je majka radila, a sestra studirala. Tijekom boravka u Caritasu, potaknuta voditeljem Voljenom, počinjem učiti tehnike slikanja i uskoro mi to postaje hobijem - kaže samozatajna Iva.

Izdala je zbirku poezije u kojoj je otvorila dušu.

Tijekom godina sudjelujem na raznim izložbama slika sa svojim prijateljima iz Udruge. Većina tih izložbi proizašla je s kreativnih radionica koje su kasnije za članove udruge bile održavane na Kineziološkom fakultetu, u suradnji s Visokom zdravstvenom školom i studentima radne terapije.

Također, nekako u isto vrijeme, nakon završetka školovanja otkrivam dar za pisanje poezije. 2000 godine izdajem zbirku poezije pod nazivom 'Pod okriljem snova'. Nakon izdane zbirke nastavljam pisati, no ne uspijevam objaviti -  priča Iva u kojoj se krije umjetnička duša.

Predivan osjećaj samostalnosti i samopouzdanja upoznala je kroz jahanje.

Godine 1997. počinjem ići na terapijsko jahanje u Udrugu 'Krila'. Bila mi je to najljepša terapijska aktivnost. Punih 12 godina sam jahala i, kako sam s vremenom savladala vještine terapijskog jahanja, sudjelovala sam na nekoliko natjecanja. Ovdje želim reći kako mi je mogućnost jahanja i samostalno vođenje konja pružalo predivan osjećaj samostalnosti i samopouzdanja. Kad samo pomislite da osoba koja ima 100 posto-tni invaliditet, koja se ne može nahraniti, obući, obaviti osobnu higijenu…, a može jahati i voditi životinju od pola tone, prođu vas trnci, zar ne?

Aktivno sudjelovanje u radu matične Udruge i vođenje tribine pričinjava joj posebno zadovoljstvo.

U međuvremenu, kao aktivna članica svoje Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, aktivno sam sudjelovala na puno edukacijskih skupova na temu samozastupanja osoba s invaliditetom i pisala za časopis udruge.

Budući da sam i dalje bila aktivna članica Udruge, 2015. godine predloženo mi je da prođem Edukaciju za volontere za osobe s invaliditetom. Edukacija je bila projekt Volonterskog Centra Zagreb s obvezom provođenja prema Europskoj uniji. Svrha Edukacije bila je pružiti osobama s invaliditetom priliku za nove kompetencije, osvijestiti društvo u kojem živimo da i osobe s invaliditetom mogu biti njegovi korisni članovi. Edukacija je trajala devet dana, a obveza polaznika je bila da, po završetku Edukacije, u svojim udrugama ili organizacijama, osmisle neki projekt na temelju naučenoga. Dobila sam zadatak od svoje mentorice organizirati Tribinu o osvješćivanju javnosti o osobama s invaliditetom. Cilj mi je bio, s još četvero naših članova/korisnika Udruge ispričati pet osobnih priča o životnim iskustvima s kojima se kao osobe s invaliditetom svakodnevno susrećemo.

Prva tribina održana je u prostorijama Udruge, 4. listopada 2017. godine povodom Svjetskog dana cerebralne paralize i bila je otvorena za javnost. Na toj tribini jedna od gošća bila nam je profesorica s Visoke zdravstvene škole i dugogodišnja suradnica naše udruge. Pozvala nas je da tu istu tribinu održimo na njezinoj školi, 21. studenog 2017. godine, pred studentima radne terapije. Bilo mi je to veliko priznanje da, usprkos invaliditetu, imam mogućnost raditi, biti korisna i tako educirati javnost o osobama s invaliditetom - priča svestrana Iva.

Velika pomoć i podrška u svim ovim aktivnostima mi je moja obitelj, a od 2012. godine i moja osobna asistentica. Ovim putem zahvaljujem svima njima, jer bez njihove pomoći ne bih bila ovo što sam danas – osoba s invaliditetom sposobna učiniti i ono o čemu se nisam usudila ni sanjati, zaključuje Iva svoju priču.

Anita Blažinović

Objavljeno: 25.03.2019