"Zalažem se za izdvajanje naše populacije iz sustava socijalne skrbi i stvaranje Ministarstva za osobe s invaliditetom ili samostalnog ureda za našu populaciju, koji bi brinuo o našem zapošljavanju i drugim socijalnim potrebama", predlaže Želimir Lah, novinar, fotograf-amater, uglavnom osoba s invaliditetom širokih interesa

 

Nepristupačnost zgrada javne uprave, od pošta, zdravstvenih ustanova do centara za socijalnu skrb ono je što možda najviše muči osobe s invaliditetom, a što mogu potvrditi i osobnim iskustvom.

Naime, često sam se pitao zašto mnoge javne zgrade, posebno u zdravstveno – socijanom sektoru, nisu pristupačne nama osobama s invaliditetom. Primjerice, Vijeće gradskih četvrti nema nikakvog utjecaja na pristup javnim zgradama, čak i u glavnom gradu Hrvatske. Predsjednici tih vijeća kao javni službenici često se izgovaraju nedostatkom novca da bi se neki važan projekt za osobe s invaliditetom realizirao. No, to nije točno, jer Grad ima financijskih sredstava, iako je zagrebački proračun ponekad 'nategnut'.

Ovaj gornji tekst samo je uvod u jedan segment moje životne priče, a tiče se arhitektonskih barijera u mojem Centru za socijalnu skrb pri Gradskom vijeću Peščenica - Žitnjak.

Treba naglasiti da sam u sustavu socijalne skrbi od rođenja, te sam bio institucionaliziran po raznim bolnicama, a pravi problemi su počeli nakon završetka srednje škole, od kada počinjem primati osobnu invalidninu i time automatski postajem korisnik Centra za socijalnu skrb Peščenica u Zapoljskoj 1.

Osim nepristupačnosti i barijera u mom Centru za socijalnu skrb, o čemu ću pisati kasnije, problem je u tome što sam kao korisnik osobne invalidnine često mijenjao socijalne radnice, do nekih ureda mi nije bio omogućen pristup, jer su bili smješteni na katu ili polukatu, a budući se krećem isljučivo invalidskim kolicima, onda je razgovor o ostvarenju mojih socijalnih prava umjesto mene vodila moja majka. Bilo je godina kada sam mogao doći u Centar za socijalnu skrb, jer su mi socijalne radnice bile u prizemnju, te sam mogao i osobno razgovarati o ostvarenju socijalnih prava.

Pristup Centru za socijalnu skrb je takav da na glavni ulaz osoba s invaliditetom zbog mnoštva stuba ne može ući, nego se ulazi na sporedan ulaz koji ima rampu, i jedino je tako osobi s invaliditetom omogućen pristup.

Važno je naglasiti da sam prije dvije i pol godine od Ministarstva socijalne skrbi i mladih dobio osobnu asistenticu, koja meni i mojim starim i nemoćnim roditeljima olakšava životnu svakodnevnicu, te će ona ubuduće ići sa mnom kao pratnja, ukoliko me moja socijalna radnica pozove na razgovor.

No, moji problemi s pristupačnošću nastaju upravo kada sam prije nešto više od šest mjeseci dobio novu socijalnu radnicu, do čijeg ureda nemam pristup, budući se nalazi u polukatu i do njega ima nekih petnaestatak stuba, tako da smo zadnji naš razgovor vodili na hodniku, jer su svi uredi u prizemlju bili zauzeti.

Ono što mene kao osobu s invaliditetom užasno smeta i ponižavajuće je, je jer ne mogu ući zbog stuba na glavni ulaz kao i svi ostali građani, koji imaju nešto obaviti u Centru za socijalnu skrb, a kad i uspijem doći rampom, zbog razloga koje sam naveo gore, ne mogu doći na razgovor o svojim socijalnim pravima, što ponekad zna biti jako frustrirajuće, i to po onoj: "Tako blizu, a tako daleko“.

Naglasio bih da za takvu situaciju smatram odgovornom voditeljicu Centra za socijalnu skrb, koja bi uvidom u kompjuterski sustav mogla vidjeti da sam osoba s invaliditetom, koja se kreće isključivo u invalidskim kolicima, i rasporediti me socijalnoj radnici koja ima ured u prizemlju, jer svi socijalni radnici su u Zagrebu kompjuterski umreženi, te imaju sve podatke o korisnicima. Smatram da bi hitno trebalo primijeniti Pravilnik o pristupačnosti javnih zgrada koji je donesen 2005. godine, a ne ovako preko dvadeset pet godina "loptati se sa mnom“, kršeći isti.

Na kraju bih rekao nešto nevezano za ovu temu nepristupačnosti Centra za socijalnu skrb, a ipak posredno se tiče i njih. Iako sam sada u četrdeset i četvrtoj godini života smatram da osobe s invaliditetom uopće ne bi trebale biti u sustavu socijalne skrbi. Nismo mi samohrane majke, očevi i Romi (uz dužno poštovanje prema njima). Zalažem se za izdvajanje naše populacije iz sustava socijalne skrbi i stvaranje Ministarstva za osobe s invaliditetom ili samostalnog ureda za našu populaciju, koji bi brinuo o našem zapošljavanju i drugim socijalnim potrebama, koje su u nadležnosti Ministarstva socijalne politike i mladih. To bi svakako bilo bolje rješenje od dosadašnjeg, a pridonijelo bi boljem položaju naše populacije u Hrvatskoj.

Želimir Lah

Objavljeno: 09.02.2015