Čitajući neka istraživanja koja su rađena od strane stručnjaka, a koji su se obraćali raznim lokalnim udrugama, pitam se zašto se organizacije civilnog društva koje skrbe i zagovaraju prava osoba s invaliditetom na lokalnoj razini nisu angažirale i u tom procesu 

 

Formirana je radna grupa za izradu Nacionalne strategije za osobe s invaliditetom 2016. – 2020. godina. Ne bih o članovima radne grupe jer da bih mogao komentirati nečiju stručnost, trebao bih tu osobu i poznavati. Ono što meni nije jasno po kojem kriteriju su se birali članovi radne grupe, tko je i kada postavio kriterije i koji se transparentni model koristio za odabir članova radne grupe. Nadalje nije mi jasno zašto nam treba nova strategija kada staru nismo takoreći ni dodirnuli, o njoj se puno pričalo, mnogi su je koristili kao dokument na koji se pozivaju prilikom izrade projekata. A što smo napravili? Jedno veliko ništa. Mrtva slova na papiru, ništa što bi bilo vrijedno spomena. 

Kada govorimo samo o poglavlju obitelji u kojem je predviđeno osiguravanje kvalitetnog zadovoljavanja potreba osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta u svrhu neovisnog življenja i dalje smo na razini pilot projekta ni manje ni više nego deset godina, a odavno je trebao biti donesen zakon. Nadalje, iako je bilo predviđeno napraviti analizu potreba osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta, osobno znam da to do danas nitko nije napravio, moguće da to i nije toliko važno, mi i onako sve radimo odoka.

Ali meni ono najdraže pitanje stvaranje temelja za prijedlog zakonske regulative osobne asistencije? Gdje se može pročitati takav prijedlog zakona, koji su kriteriji u ostvarivanju jednog takvog prava, koliki je broj korisnika i iz kojih će se izvora financirati ostvarivanje prava po zakonu osobne asistencije? Sve je to bilo predviđeno Nacionalnom strategijom za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godina, ništa od toga se nije ostvarilo, a govorim o samo jednom poglavlju. 

Sjećam se  izjave aktualnog ministra rada i mirovinskog gospodina Miranda Mrsića kada je jednom prilikom rekao kako će se raditi zakoni koji su realni i izvodivi, ali koje je moguće i financijski podržati. Svjedoci smo i njegovog novog Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju, koji služi za popunjavanje proračunskih rupa na uštrb osoba s invaliditetom.

Rad je preduvjet ekonomske slobode, rad osigurava mogućnost da osobe s invaliditetom odabere svoje mjesto boravka, rad osobama s invaliditetom omogućuje život na ravnopravnoj osnovi te da nisu obvezni živjeti bilo kojim nametnutim načinom života. Dakle, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom po svemu je trebao biti afirmativan kako bi se ostvarili svi ciljevi predviđeni u nacionalnoj strategiji kada je u pitanju život u zajednici. Nažalost trebat će još puno vremena i rada da se ispravi kriva Drina, jer Hrvatska u ovom trenutku nije spremna za takav zakon iz samo jednog razloga, nije se napravilo kvalitetno istraživanje.

Za navođenje primjera što se sve nije napravilo predviđenom strategijom, a trebalo je, zahtjeva puno više prostora i puno više vremena. Stoga se neću pozivati na neka druga poglavlja, neću govoriti o onom što je trebalo biti, a nije, samo se pitam čemu ta farsa, čemu to zadovoljavanje forme?

Zar nikome nije jasno da prethodna strategija nije bila obvezujuća, to je bio dokument Vlade bez da je izglasan u Saboru i kao takav nije obvezujuć. 

Ne znam što bi se novoga moglo napisati u toj novoj strategiji kada se ponovo nije radilo istraživanje o sposobnostima i mogućnostima, kako osoba s invaliditetom, tako i djece s teškoćama u razvoju ili se ponovo ide u pravcu zadovoljavanja forme, stvaranje još jednog neobavezujućeg dokumenta u kojeg će se samo unositi prazne fraze kojih ćemo se uglavnom sjetiti prilikom pisanja projekata. 

Čitajući neka istraživanja koja su rađena od strane stručnjaka, a koji su se obraćali raznim lokalnim udrugama, pitam se zašto se nisu organizacije civilnog društva koje skrbe i zagovaraju prava osoba s invaliditetom na lokalnoj razini angažirale na izradi prijedloga.

Kao neosporni partneri Vlade trebali su se angažirati i u procesu istraživanja, pitam se zašto njihovi djelatnici za to nisu mogli biti plaćeni, a činjenica je da veliki teret počiva upravo na leđima lokalnih udruga. Oni su danas, nažalost, prisiljeni djelovati na tržištu sukladno zakonitostima tog istog tržišta. 

Radnoj grupi želim uistinu uspjeh u radu i čak ne sumnjam da će strategija biti dobro napisana, ali nažalost tako da opet bude nerealna, da opet bude ne provediva.

 

Tekst: Ante Raos

Objavljeno: 17.07.2015