Jasna je kroz odrastanje svoje Eme prošla i vlastitu preobrazbu. Smisao postojanja i življenja okrenuo se u trenu kada je shvatila da je njezina tada četnaestomjesečna djevojčica ne čuje

 

Suprug i ona nisu prihvatili dato stanje, misija koju su si postavili zahtjevala je velika financijska sredstva, no uspješno su je priveli kraju. U svom tom vrtlogu života izgubili su sebe i krenuli svatko u svom smjeru. Blago koje svjedoči njihovo postojanje su Ema po godinama mlada žena, a u stvarnosti vječna djevojčica i Robin genijalac visoke inteligencije. 

Sa dvadeset godina imala sam ljubav, zdravlje, brojne snove koje sam vjerovala da ću i ostvariti. Željela sam prijateljicu, suputnicu  i biće koje će primiti svu moju ljubav dok  prštim od životne snage. Svjesno smo postali Emini roditelji u mojoj dvadest trećoj godini. Stigla je upravo onakva kako sam je zamišljala. Glave pune bujnih crnih kovrča, crnih očiju, energična, vesela, tamnoputa, vražičak veoma nalik meni.

U svom savršenom svijetu nisam ni slutila da uz beskrajnu sreću može ići i neizmjerna tuga.

Grubo sam tresnula na zemlju s njezinim prvim  dijagnozama. Nevus na trupu (vrsta madeža) motoričko zaostajanje, gluhoća i mentalna retardacija dijagnosticirane su joj tijekom prve dvije godine života.

Svakodnevica je postala bitka za njezin prvi korak, naš prvi kontakt očima, njezinu prvu riječ. Sukob sa samom sobom i tugom svjesna što će sve Ema propustiti. Nemoć pred činjenicom da nikada neće imati priliku iskusiti svu raskoš života kao što sam ga sama doživljavala.

Suprug je uvijek bio uz nas, zajedno smo se borili, a ponekad bi preuzeo i veći teret. U trinaest godina uslijedilo je devet operacija, većina njih u inozemstvu koje smo plaćali sve vlastitim sredstvima. Sve to prolazila sam uz  Emino uzglavlje u bolnici. Pet plastičnih operacija nervusa obzirom da je postojala velika mogućnost od melanoma. Na ugradnju umjetne pužnice odveli smo je u Beč. Tri operacije saniranja slomljene ruke u Zagrebu.

Da bi financijski mogli sve to pratiti pokrenuli smo obrt, a sav prihod odlazio je na Emino liječenje. Posao se održao do danas uz naš život ispunjen stresom, odricanjem, bez slobodnog vremena. Postavili smo si visoke ciljeve, tada nismo toga bili svjesni, no za vlastito dijete čini se sve bez previše razmišljanja. Nakon pet godina rođen je Emin brat Robin. Predivno, nezahtjevno dijete, iznadprosječne inteligencije, toplog šarma. Odrastao je i napredovao bez imalo truda pružajući cijeloj obitelji zadovoljstvo, sreću i ozdravljenje. Robin j bio i ostao moj svjetionik. Njegovo postojanje je moj lijek za sve boli, iako ga zbog nesretnih okolnsti razvoda braka rijetko viđam. Suprug i ja borili smo se s vlastitim tugama svatko na svoj način. Naš dobar brak raspao se u vlastitoj nemoći da utješimo jedno drugo i otišli smo u različitim smjerovima. Žao mi je što mnoge majke djece s teškoćama ostaju same, jer dok drugi mogu odustati, mislim da majka ne može i ne smije.

Ema je danas dvadesetogodišnjakinja i živimo same u svom domu na idiličnom brijegu Hrvatskog zagorja. Život nam je miran, lijep i podređen njenim navikama i potrebama. Svaki drugi vikend provodi s tatom i bratom. Ona me naučila mnogo, uz  nju sam naučila biti ponizna i postala bolji čovjek. Nestala je moja taština, uobraženost, sebičnost, pokazala mi je koliko lica život može imati i naučila me toleranciji i razumijevanju različitosti oko sebe. Otkrila sam kakav borac mogu biti, a preteške bitke mogu dobiti boreći se za nju.

Sa statusom majke njegovateljice imam neophodno vrijeme za Emu. Putujemo u Zagreb u školu prelazeći 80 kilometara dnevno. To je naša rutina koja donosi mnogo zadovoljstva za obje. Ema je sretna, nesvjesna svoje različitosti, topla, vesela i lijepa kao i kada je bila moja beba.

Život je opet dobio smisao,  ne na način kako sam to zamišljala u mladosti, ali sretne smo i uživamo u miru koji nas okružuje.

 

Tekst i foto: Božica Ravlić

 

 

 

Objavljeno: 10.07.2015