O njima se rijetko piše, njih se rijetko vidi, oni su skriveni tamo iza zatvorenih škura,  usamljeni u svojim bitkama, prepušteni sebi i svojim molitvama

Možda se često pitamo koliko smo iskreni, ne prema drugima, već prema sebi samima. Uvijek smo u stanju prozivati kada zapadnemo u situaciju koja je za nas nepovoljna, kada smo mi ti koji smo oštećeni. To i nije tako čudno, po svim mjerilima ljudskosti to bi trebalo biti normalno i prihvatljivo razmišljanje. Ali ako smo tako obazrivi kada smo mi u pitanju zašto se tako ne postavljamo kada se to tiče drugih. Ako želimo biti iskreni prema sebi, onda moramo shvatiti kako naš teret nije ništa teži od nekog drugog. Ne govorim kako je život teret, ne govorim kako je svijet iskvaren, samo želim reći kako smo mi samo jedan mali dio ovog svemira u kojem moramo razumjet sebe, ali u najmanju ruku i druge jednako kao i sebe.

Teško je živjeti izazov invalidnosti, teško je prihvatiti različitost koje god ona vrste bila, ali je još teže prihvatiti istinu u kojoj su možda drugi u puno nepovoljnijem položaju od nas samih. Ovu kolumnu želim posvetiti upravo njima, onima od kojih smo svi mi takoreći digli ruku, prepustivši ih obiteljima i nehumanom sustavu. Ovom kolumnu želim ukazati na one koji su najpotrebniji, na one koji često puta nisu u stanju niti moliti za sebe.  

O njima se rijetko piše, njih se rijetko vidi, oni su skriveni tamo iza zatvorenih škura,  usamljeni u svojim bitkama, prepušteni sebi i svojim molitvama. Kao osoba s invaliditetom koja je proživjela razne trenutke, osjetila razna opterećenja, ne mogu reći da ih žalim, ali pokušavam ih razumjeti, pokušavam shvatit njihovo razumijevanje, njihovo strpljenje. Pokušavam odgonetnuti to vizionarstvo odanosti sebi i svom poslanju. Osobe koje su 24 sata dnevno vezane za krevet, koje ne mogu same niti piti niti jesti, osobe koje često puta ne mogu ni ukazati na ono što ih u određenom trenutku tišti, te i takve osobe zapuštene su od strane sustava i prepuštene isključivo obitelji. Invalidnina od 1250,00 kuna mjesečno nije dostatna ni za pet dana njihovih mjesečnih potreba. Zato me boli taj odnos sustava prema tim osobama, zato me boli taj zaborav koji smo dopustili da nam se dogodi. A oni tako malo trebaju. Veliki smo onoliko, koliko smo najponizniji u našim najtežim životnim bitkama, inteligentni smo onoliko koliko smo sposobni iz njih učiti i snažni smo onoliko koliko smo ih u stanju prebroditi.

Gledajući na sve te osobe kojima je život ostavio tako malo, a oduzeo  tako puno, moram priznati kako su sve te osobe svojim odnosom prema životu putokaz svima u pronalaženju one poniznosti, one inteligentnosti, one snage,  koja nas čini različitima.

Pozitivan odnos prema životu prisutan je u svakoj osobi, ali ako ga ne upoznamo, ako ne dopustimo da nas osvoji, vjerujem kako će nas udaljiti od svega onoga vrijednog, od svega onoga što nam daje snagu u našim posrtajima, u našim bitkama. Često me proganja poruka roditelja osoba s invaliditetom i djece sa teškoćama u razvoju, koji žive najteže izazove invalidnosti - „Da mi je doživjet da samo pet minuta prije mene umre, da znam da se nije patio“. Ta poruka vas boli, dira u dno srca, ta poruka vas prati svaki trenutak i udaljava vas od svega nevažnog  jer ja ne znam da može nešto biti važnije od toga. Možemo li zamisliti roditelje koji želi smrt svom djetetu prije sebe, možemo li zamisliti koliki je njihova teret, kolika je njihova rana. Godinama se susrećem sa takvim porukama s takvim pitanjima i ono što me najviše boli je činjenica da nisam učinio ništa, bez obzira na volju i želju, ali jednostavno nisam bio dovoljno glasan, nisam bio dovoljno agresivan da osvijestim i politiku i zajednicu na potrebe onih kojima je najteže, onih koji se ne mogu izboriti za sebe i svoje prilike, oni koji ne mogu obrisati vlastite suze.

Danas kada slušamo o raznim nametima i opterećenjima koji se prikupljaju i troše za sve i svašta, pitam se, zar nam je teško odreći se samo 30  do 50 kuna mjesečno. Zar se poslodavcima teško odreći 0,5% od svakog proizvoda,  zar nam je teško jedan dan u godini posvetit samo za osobe s invaliditetom?  Zar je teško sve to prikupljat u jedan Fond kojeg se može nazvati Fond nacionalne solidarnosti, kako bi se sustav rasteretio od svih onih koji se mogu integrirati kroz rad i zapošljavanje? To je put sustavnosti, disperziranosti i transparentnosti, to je put koji nam pokazuje kako poniznost, inteligentnost, snaga, zajedništvo, mogu biti pokretači jednog pozitivnog odnosa prema svakom pojedincu, bez obzira na njegove izazove, izgradnja pozitivnog ambijenta, u kojem nam je svima stalo.

Možda ova moja kolumna i nije neka poruka, ali osobe na koje sam želio ukazati su svima nama poruka kako se to može dogoditi svima nama. Ovo je i poruka kako ne pomažemo tamo neke osobe s invaliditetom, već gradimo sustav koji će u svako trenutku odgovoriti na potrebe čovjeka, čovjeka koji živi izazov invalidnosti. Čovjeka čija borba u svako trenutku može postati i naša borba.  

 

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 07.05.2015