Dragana je nevjerojatno pozitivna osoba, pjesnikinja koja je svoju poeziju pretočila u tekstove koje su uglazbili brojni izvođači. Sa svojom nam se pričom javila iz Banje Luke, što nas je iskreno razveselilo jer ukazuje na činjenicu da se In-Portal sve više čita i izvan granica Hrvatske

Dragana D. Maričić sa svojom se životnom pričom našoj redakciji javila iz Banje Luke, što nas je doista iskreno razveselilo jer, uz ostalo, ukazuje na činjenicu da se In-Portal sve više čita izvan granica Hrvatske i da ga osobe s invaliditetom – s pravom! – prepoznaju kao svoj medij. Bez obzira na kojoj se točki globusa nalazili…
Dragana je nevjerojatno pozitivna osoba, pjesnikinja koja je svoju poeziju pretočila u tekstove koje su uglazbili brojni izvođači.
Rođena je sa sedam mjeseci i otud dijagnoza dječja cerebralna paraliza.

Sretno djetinjstvo

“Naprosto, dogodi se. Život izrežira svoj film, ali tako da nikad ne stavi previše tuge u scenu već i trunku radosti. Ako znaš da to da iskoristiš, život će ti pružiti ruku i nasmiješit će se”, kaže Dragana.
Osnovnu je školu završila redovno i, veli, nikada nije osjetila diskriminaciju. Naprotiv, uživala je veliku naklonost svojih vršnjaka koji su se od školskih drugova prometnuli u doživotne prijatelje.  Uvijek su joj pomagali u svim situacijama, prijateljima zaboga ništa nije teško.
“Imala sam sreće da osjetim ljubav i razumijevanje, i zahvalna sam Bogu na tome. Djeca ponekad znaju biti prilično okrutna, ali ja to nisam osjetila. Fizička bol nije ništa naspram boli koju izaziva riječ i uvreda. Srednju ugostiteljsku školu sam završila vanredno, zbog majčine bolesti. Nije imao tko me voditi na nastavu, a ja sam se trudila da svoje roditelje razumijem i ne otežavam im situaciju. Nikada nisam željela, niti to sada želim, bilo kome biti na teret. S godinama sam naučila biti samostalna”, veli Dragana.
“Djetinjstvo u Banja Luci provela sam bezbrižno, ali bilo je mnogo, da tako kažem, ‘hodanja’ po klinikama od Njemačke do Češke Sve je prošlo relativno bezbolno zahvaljujući mojoj obitelji. Trudili su se da se ne osetim manje vrijednom zbog invaliditeta. Zahvalna sam im na tome beskrajno, trebalo je to sve izgurati. Čovjek je sretan kada se ima na koga osloniti. Podrška je veoma važna jer tad znate da ste voljeni, a kada ste voljeni sve prepreke života lako preskačete i dolazite do cilja. Obitelj je stup, tko zna gdje bih bila da nisam imala njih”, pita se pjesnikinja.
U životu je veseli sve što je pozitivno, jer i sama je takva. Pozitivna energija, kaže Dragana, nije nešto što se uči, nego što srce osjeća.

Kolica zvana Ferrari

“Veselim se kada mi moja kujica skoči na krilo, stavi šape na grudi i pogleda me ravno u oči, kada me u stopu prati i to bez povodca: ja u kolicima, ona za mnom. Kao da razumije i osjeća ljubav koja dolazi iz pravog prijateljstva. Veselim se svakoj pobjedi Novaka Đokovića, svakoj dobroj vijesti, svakom napisanom stihu, svakoj novoj suradnji. Veselim se proljeću, izlascima na kavu. Jednostavno, radujem se životu. Kakav god život bio, bogom je dan i ne smijemo huliti na njega, već svaki minut proživjeti punim plućima. Najlakše je sjediti u sobi i kukati: ne mogu hodati, kako ću ovo, kako ću ono... Ja, evo, imam kolica, moj ferrari, kako ih u šali zovem ona su moje noge i s njima stignem kud poželim. Ništa nije nemoguće, samo se treba prilagoditi datoj situaciji, biti optimist i ići naprijed”, poručuje pjesnikinja.
Kada je upitate o tome što je ‘spušta’ i rastužuje u životu, Dragana vam neće odmah, kao iz topa odgovoriti. Za nju takve stvari naprosto ne postoje. Ali, nakon kraćeg razmišljanja, ipak će napomenuti: boli je nepravda. Svejedno, ne želi sebe opterećivati negativnom energijom jer na svijetu danas ima negativnosti koliko želite, a ona svijet ne može mijenjati. Uostalom, zar postoji nešto u životun nabijeno lošim vibracijama što  jedna dobra pjesma ne bi mogla pomesti?
“Pisanjem tekstova bavim se dvadeset godina, a talent sam otkrila sasvim slučajno. Ali kako je muzika moja ljubav od malih nogu, možda i nije slučajno, nego splet okolnosti. Vjerujem da se sve dešava s razlogom. Muzika je moja inspiracija i život. Svaka riječ i misao je ton ili nota.
Prvu sam pjesmu napisala sa 15 godina, pod nazivom ‘Sanjaš li me’. Od tad pjesme su se nizale jedna za drugom. Tako sam jednog dana došla na ideju da stupim u kontakt sa izvođačima koji bi moje tekstove pjevali. Smatrala sam da su moji tekstovi vrjedniji od onih koji su nam tada bili nuđeni kroz pjesme. Nakon dugotrajnog traženja izvođača, jednog dana su mi se javile djevojke iz grupe Viva, koje su me zamolile da im napisem tekst za festival Beogradsko proljeće. Na obostrano zadovoljstvo, prihvatila sam njihovu ponudu. Pjesma se zove ‘Sada je kasno’, jedna tipično ženska pjesma. Nosi jasnu poruku u sebi. Ista grupa godinu dana kasnije nastupila je na Podgoričkom festivalu s pjesmom ‘Vjeruj mi’. Nježna i romantična pjesma u kojoj se svaka devojka koja je voljela može pronaći.
Ivana Laguza nastupila je na festival Prvi aplauz s mojom pjesmom ‘Ti si bio greška’ i osvojila prvu nagradu publike. Jako sam ponosna na tu nagradu jer je možda baš ona  dokazala vrijednost mojih tekstova. To je bio dodatni vjetar u leđa da nastavim pisati.

Godine 2006. izdala sam knjigu poezije ‘Meni tvoja jesen je’, sve svoje najiskrenije emocije prema bliskim i dragim ljudima stavila sam u tu knjigu. Nažalost, promocija knjige nije održana, uz objašnjenje da sam ‘neafirmiran pjesnik’. Pa se pitam: a tko je to uspio preko noći? No, nisam dala pokolebati. Knjiga je ostala kao draga uspomena na jedan period mog života. Promocija mi nije potrebne kada znam da imam prijatelje koji će me svakog dana nazvati i pohvaliti neki moj stih. To mi je najveća nagrada.

Pjesma za djecu u potrebi

Godine 2010. stupila sam u kontakt s Jelenom Gacin, preko Facebooka, i  došle smo na ideju da osnujemo grupu, što smo ubrzo i učinile. Grupa se zvala Zlatni četverac jer nam se u međuvremenu pridružilo još dvoje divnih ljudi, Tamara Cvetinović i Martin Josić. Zajedničkim snagama napisali smo jednu divnu dječju baladu, 'Za dječji osmijeh'. Posvetili smo je djeci bez roditelja. Imali smo za cilj pokrenuti svijest uspavanog naroda. Željeli smo učiniti nešto za djecu kako bi se osjetila voljenima. Slali smo poruke raznim pjevačima koji su nas, nerijetko i na drzak način odbijali. Ipak, nismo odustajali i nedugo potom pjesma je snimljena u studiju Gorana Kovačića, frontmena grupe Gitarsi. Na čelu s njim, Jelena Jovanović, Nevena Ćevap, Dejan Krstović, Stefan Vujović i Sale Prerad otpjevali su ovu divnu baladu s jasnom porukom. Pjesma je pokrenula niz humanitarnih akcija za djecu jednog doma u Beogradu. Iste godine i mjesec dana kasnije došli smo na ideju da napisemo još jednu pjesmu, i to za devojku kojoj je trebao novac za transplataciju bubrega. Ona se zove Aleksandra Mitrović. Puna duha i želje za životom, nadahnula nas je i mi smo napisali pjesmu “Ne daj se, mala”. Otpjevali su je Zejna (bivša pjevačica grupe Luna), Aca Ranđelović. Nevena Ćevap i Bane Đokić. Pjesma je svoju premijeru imala na Pink TV-u, a kasnje je izvođena i na KCN-u, kao i na mnogim radio postajama. Ipak, grupa Zlatni četverac zbog neslaganja ubrzo se raspala. Iza nje je ostalo nekoliko divnih pjesama I prijateljstvo koje će nas uvijek spajati. Ponosna sam na te dvije pjesme koje su također obilježile moju karijeru tekstopisca.

U budućnosti me očekuje suradnja s mnogo kvalitetnih izvođača i kompozitora, I moram spomenuti neke: Goran Ratković - Rale, Saša Zivanov... Macao bend uskoro izbacuje singl 'E, da mi je', a u najavi je pjesma posvećena Toši Proeskom koju smo radili Antonija Šola, Petar Vidaković, Boris Glisić i ja, a u izvođenju Boška Trebovca. Naravno, moram napomenuti da ću s Jelenom Gacin nastaviti pisati pjesme koje na bilo koji način mogu pomoći djeci oko nas. Ljubav prema djeci je neizmjerna", završava u svom stilu Dragana.

Mladen Kristić

Objavljeno: 05.03.2014