Savezi koji sebe nazivaju legitimnim zastupnicima i glasnogovornicima osoba s invaliditetom, zaboravljaju kako osobe s invaliditetom žive i na selu i kako su te osobe diskriminirane po svim osnovama

 

Do kada ćemo biti taoci ovakve politike, do kada će savezi odlučivati o sposobnostima i mogućnostima osoba s invaliditetom, do kada će se događati projekti u kojima predstavnici saveza postavljaju pravila igre na koje članstvo nema utjecaja?

Činjenica je da se forma zadovolji putem javne rasprave, ali uvijek bude kako njima paše i onima koji su ih postavili na pozicije odlučivanja. Lakše je smijeniti Baracka Obamu nego predsjednika/cu nekog saveza. Uz podršku pobočnika u raznim ministarstvima sve je po demokratskom postupku provedeno, ali ništa ne zadovoljava potrebe zajednice. Ističu se teme ravnopravnosti žena s invaliditetom, no nijedan savez nisam čuo kako glasno zagovara žene s invaliditetom kao dio ženske kvote koja je sada i zakonom regulirana. Na web stranicama saveza svugdje je istaknuta UN Konvencija, ali te iste saveze nisam čuo kako ukazuju na potrebu njezinog oživotvorenja.
Hrvatska je donijela i usvojila nekoliko zakona kojima se reguliraju različite potrebe i prava osoba s invaliditetom. Ali hrvatska politika ima i alate i načine da te zakone ne provodi, a niti ima namjeru provoditi ih, bar dok se nešto ne promijeni. Hrvatska je organizirala razne mehanizme koji bi morali upozoravati i pritiskati vladu RH na međunarodno potpisane obaveze. Međutim, zašto bi, ako se može i bez toga, ako postoje oni koji se bez imalo srama legitimiraju kao glasnogovornici i kao jedini pravi zastupnici osoba s invaliditetom i sve vlade u tome podržavaju. Razni savezi, uporni i nezamjenjivi borci za vlastita uhljebljenja na račun osoba s invaliditetom, ubijaju svaki zanos, svaki glas koji će pozvati na promjene. Socijalna mafija koja je pustila duboke korijene u svim ministarstvima nikad neće dopustiti promjene, nikad neće dopustiti da ih se makne s trona moći i usmjeri u ropotarnicu zaborava. U zajedništvu sa savezima kroje politiku koja određuje život osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, ali onakav u kojem oni imaju interesa.

Osobe s invaliditetom u svijetu, pod sloganom 'Glas nas', odavno su krenuli u model primjene ljudskih prava, ali Hrvatska je još uvijek u raljama socijalnog modela jer tako paše ekipi iz i oko saveza. Projekti osobnog asistenta i asistenta u nastavi odavno su trebali biti zakonom regulirani, ali ne - oni se i dalje provode preko leđa udruga gdje se događa i diskriminacija i kršenje Ustava RH. Ali koga je briga ako je meni dobro. Razum zajedništva, naše sposobnosti, složni oko problema i rješenja, snažnim ujedinjenjem i glasom postavimo vladajućim strukturama jasnu poruku za ostvarenje naših prava,no to je s ovakvim savezima nezamislivo. Naša misija je da djelujemo kao stručnjaci, kao građani s pravima, a ne kao klijenti ili pacijenti ili, ne daj Bože, kao prosjaci.

Hrvatska nema riješen sustav rane intervencije, dakle, kada se dijete u najranijoj dobi evidentira i regrutira za razne potrebe kojima se procjenjuje trebali djetetu logoped, terapeut-rehabilitator, ili neka druga stručna osoba koja bi radila s djetetom, kako bi se posljedica invaliditeta svela na najmanje moguću razinu. U Hrvatskoj ne postoji ni sustav koji u potpunosti prati školovanje djece sateškoćama u razvoju, ali ni mogućnost kvalitetne prekvalifikacije osoba s invaliditetom, što je ne samo diskriminacija, već i veliki gubitak zajednice. Osobe s invaliditetom koje svoja razmišljanja usmjeravaju u pravcu vlastitih sposobnosti i potreba zajednice, uz stjecanje znanja, te osobe će bez velikih problema pronaći mjesto na tržištu rada i osigurati sebi ekonomsku sigurnost i izabrati mjesto stanovanja. Ali te osobe su sigurne u sebe i nemaju potrebe oglašavanja preko raznih saveza ili podobnih udruga, te osobe su samotnjaci koji vjerom u sebe ostvaruju ono najbolje za sebe.

Savezi koji sebe nazivaju legitimnim zastupnicima i glasnogovornicima osoba s invaliditetom zaboravljaju kako osobe s invaliditetom žive i na selu i kako su te osobe diskriminirane po svim osnovama. Nedostatak mogućnosti školovanja, zapošljavanja, prekvalifikacije, nepoznavanje zakonske regulative... sve su to izazovi koji diskriminiraju osobe s invaliditetom kao ravnopravne članove zajednice. Ali savezi šute, centri za socijalnu skrb nisu kapacitirani za odraditi sve obaveze pa informacije dobivaju samo najuporniji. Razni simpoziji u organizaciji raznih saveza, uz prisutnost jednih te istih voditelja udruga, na kojima se više laže nego kaže, svodi se na simbolične kritike vlasti, ali na kraju uvijek s pohvalom istima za trud i brigu.

Savezi, zajedno sa stručnjacima koji su pri raznim ministarstvima, uvijek pronađu način da nagrade podobne, nauštrb onih koji misle svojom glavom i zagovaraju rješenja od interesa za čovjeka i za zajednicu.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 29.05.2015