Ovo je priča o mom poznaniku, u ranim četrdesetim godinama, kojemu su zbog šećerne bolesti amputirane obje potkoljenice. Završio je u kolicima, a utjehu pronašao u narkoticima

 

Svakodnevno smo svjedoci tragičnih priča uzrokovanih gospodarskom situacijom u društvu, iznimno je teško ostati pozitivan i čistih misli. Oni koji ostanu bez posla ili sredstava za temeljne egzistencijalne potrebe sve češće pokleknu pred porocima u kojima nalaze jedinu utjehu.

Upravo takva je priča mog sugovornika. Riječ je o muškarcu u ranim četrdesetim kojemu su zbog šećerne bolesti amputirane obje potkoljenice. Završio je u kolicima. Iako bi mnogi u njegovoj situaciji proglasili poraz, to kod njega nije bio slučaj: uspio je naći posao koji je obavljao kod kuće i uglavnom bio zadovoljan svojim životom.

Od svojih pubertetskih godina, kada je počeo izlaziti sa svojim vršnjacima, ponekad je znao popiti koje piće ili zapaliti cigaretu. U njegovo vrijeme bili su iznimno popularni techno i rave tulumi na koje je rado odlazio. Na njima je prvi puta probao marihuanu, ubrzo je na red došao i ecstasy. To je trajalo sve do situacije s amputacijom potkoljenica. Nakon toga je desetak godina posvetio samo poslu i djevojci s kojom je tada bio u vezi. Ona je bila sličnoga svjetonazora kao i on, veza je trebala biti zaključena brakom.

Zbog bolova ponovno je počeo s konzumiranjem marihuane da bi se opustio i oslobodio se stresa zbog rokova na poslu. No, želja za konzumiranjem narkotika nije se zaustavljala na marihuani koje je sada postala preblaga. Zajedno s djevojkom počeo je uživati amfetamine te je njihov prag tolerancije prema narkoticima bio sve viši. Ubrzo su završili na heroinu. Što je njihova ovisnost više rasla tako su zapostavljali posao od kojeg su živjeli, što je rezultiralo odlaskom klijenata i propadanjem zajedničke tvrtke.

Novca je bilo sve manje, ali je zato rasla potreba za heroinom. Počeli su se sve češće svađati, a ljubav je skončala međusobnim uvredama i mržnjom. Usto se djevojka više nije mogla nositi s njegovim nezadovoljstvom zbog invaliditeta, a sama sebi nije priznavala da je ovisnica i u dubokim problemima kao i njezin, sada bivši, zaručnik.

Marko Damjanović: Ovisnost o alkoholu u Hrvatskoj također bilježi rast, a ni tu OSI populacija nije iznimka

Njega je prekid veze dodatno gurnuo u ponor. U prvi mah mislio je da je slobodan te se potpuno prepustio 'narkomanskim maglama'. Kako više nije imao partnericu, počeo je koristiti usluge prostitutki, a ponekad bi samo upražnjavao seks s kvartovskim djevojkama niskog morala. Zdravstveno stanje bivalo mu je sve gore. Trebao je ponovno ići na amputacije, ali ovaj puta do prepona. Odlučio je ići linijom manjeg otpora i jednostavno ne otići na amputaciju. Potpuno je zanemario upozorenje liječnika i njihove savjete. Naposljetku je ipak shvatio da ima problema s ovisnošću te se prijavio na rehabilitaciju.

Kao i kod svakog oslobađanje od poroka nije mu bilo lako, tim više zbog invaliditeta, ali je ipak uspio. Raduje činjenica da je više od godinu dana čist i redovito odlazi na druženja bivših ovisnika, a također posjećuje liječnike zbog dijabetesa. Izgubljeno vrijeme nikako ne može vratiti, no svjestan je da mora ponovno početi graditi novi život.

Ova priča nam pokazuje kako je mala granica između normalnog, staloženog života i potpune stranputice. Sve je više droge koja je dostupna mladima, pa tako i osobama s invaliditetom. No, zašto se tako uporno prešućuje činjenica da, usporedo s porastom broja ovisnika u društvu, raste i broj uživatelja narkotika u populaciji osoba s invaliditetom!?

Naravno da mladenačka eksperimentiranja ne završavaju nužno s teškim ovisnostima, ali ako roditelji ili skrbnici ne pridaju dovoljno pažnje i ne odvajaju dovoljno vremena, mladi ljudi lako mogu krenuti krivim putem. Nažalost, danas su roditelji ili skrbnici sve više prisiljeni prekovremeno raditi kako bi priskrbili kruh svojoj obitelji. Za to vrijeme mladi su na ulici izložena raznim opasnostima. Ovisnost o alkoholu u Hrvatskoj također bilježi rast, a ni tu OSI populacija nije iznimka.

Prema posljednjim podacima iz svibnja ove godine, u Hrvatskoj se oko osam tisuća evidentiranih ovisnika o narkoticima liječi u centrima i zajednicama za rehabilitaciju. No, opravdano se strahuje da je broj neevidentiranih ovisnika o teškim drogama daleko veći. Dobiveni podaci pokazali su i da je trenutno najskuplje nabaviti gram kokaina čija je prosječna cijena oko 600 kuna, a slijede ga heroin koji u prosjeku košta 400 kuna po gramu, te metamfetamin s cijenom od 340 kuna. Najdostupnije droge trenutačno su marihuana i hašiš, a kokain i heroin nešto je teže nabaviti.

Ponekad pomislim, ne bez cinizma, da je dobro što osobe s invaliditetom uglavnom žive na rubu egzistencije. Tko zna koliko bi tek bilo ovisnika u našoj populaciji da kojim slučajem ne životarimo od crkavice koju država zavodi u kategoriju 'socijalna davanja'?

Piše: Marko Damjanović

Objavljeno: 05.11.2014