Ova priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Slijepac od rođenja, Antun je kao dječak, samo zato što mu je otac bio pripadnik vojske NDH, prošao Križni put i Bleiburg. Put popločan neopisivom tragedijom koncem 80-ih godina doveo ga je do Vojvodine i novog progona, kada je Slobodan Milošević došao na vlast

"Moja priča započela je na Golim Brdima, općina Stolac, 13. lipnja 1936. godine. Slijep sam od rođenja, a svog ranog djetinjstva na kamenjaru istočne Hercegovine se slabo sjećam", započinje svoju dramatičnu priču Antun Marić.

"Prva sjećanja su mi vezana uz Drugi svjetski rat i 1942. godinu, kada su četnici harali istočnom Hercegovinom. Dobro se sjećam sveprisutnog straha i majčinih skuta za koje sam se čvrsto držao dok smo u kolonama bježali pred četnicima prema Neretvi. Kroz maglu kao kroz dugu mračnu noć naviru mi obrisi izbjegličkih, iscrpljujućih putovanja i obiteljskih muka i umiranja po nepoznatim mjestima gdje smo ostavljali, pokopavali svoje najmilije koji su umirali, najčešće od tifusa, gladi i neishranjenosti.

Pakao Bleiburga

Među tisućama koji su umirali od tifusa bila je i moja 12-godišnja sestra Kata. Meni je Bog podario upornost i žilavost pa sam uspio preživjeti, unatoč što sam kao slijepo dijete pješačio stotine kilometara uz majku Ružu koja je na ramenima nosila jednogodišnjeg brata Slavka. S nama su po čitavoj Bosni i Hercegovini pa sjeverno prema Srijemu tumarale i moje sestre Dana i Rosa. Bježeći od četnika dostigao nas je srijemski front koji nas je potjerao zapadno prema Zagrebu i dalje gdje smo zatekli kraj rata, među stotinama tisuća izbjeglica koji su išli prema austrijskoj granici, prema Bleiburgu. Dotadašnja muka prelazi u Križni put. Danima hodamo u beskonačnim kolonama smrti. Vječno će mi ostati u sjećanju mitraljeski rafali u noći, stalni plač žena, glad i strah. Kroz cijelo to vrijeme nismo znali što nam je s ocem Tomom, koji je kao pripadnik vojske NDH bio tko zna gdje. Pri povratku u Hercegovinu saznajemo da je otac zatvoren u Mostaru kao dio poraženih snaga. Majka ga je jednom posjetila kad mu je nosila hranu. Drugi put kad je došla rekli su da ga nema. Nikad ga više nismo vidjeli. Pretpostavlja se da je ubijen bez suđenja i zajedno s ostalima bačen u mnogobrojne hercegovačke jame. Upravo u to vrijeme nastanjujemo se u Ostrovu, ali ne zadugo. Ponovo nas vraćaju na Gola Brda. Nije bilo dovoljno što smo živjeli kao progonjene zvijeri nego smo zbog pokojnog oca bili žigosani i strahovali od odmazde. Ta obilježenost će me pratiti čitav život, pokazat će se.

"Narodni neprijatelj"

Na Golim Brdima živimo težak i sirotinjom ispunjen život. Kao slijepi mladić bio sam prisiljen snalaziti se kako god sam znao jer su majka i sestre po čitav dan radile kako bismo preživjeli.

Kako nas je sudbina cijelo vrijeme vukla prema Srijemu, nije čudo da smo ipak 1954. godine odselili u Golubince, srijemsko selo kraj Stare Pazove. Dočekao sam svoj 18. rođendan bez škole i edukacije. Godine 1956. počinje moje obrazovanje i rehabilitacija u centru za slijepe u Zemunu gdje završavam kožarski zanat, a u Beogradu petomjesečni tečaj za tokara. U Beogradu se nisam uspio zaposliti jer je svatko morao tržiti posla u svome kotaru. Vraćam se svojima u Golubince i zapošljavam se u tvornici obuće Fruška gora u Rumi. Posao je bio iznimno naporan, a radilo se šest, a nekad I sedam dana u tjednu. Ipak sam bio zadovoljan jer sam samostalno zarađivao za kruh. U tvornici sam upoznao i svoju buduću suprugu Katu s kojom sam se oženio 1960. godine. Kata i ja 1962.  dobivamo sina Tomislava, a 1966. sina Ivicu. Selimo se u stan u Rumu gdje nastojimo živjeti miran obiteljski život. Uz obiteljski, vodimo i aktivan crkveni život, dok sam ja osobno svako vrijeme samoće koristio za čitanje. Kao da sam htio nadoknaditi sve godine bez školovanja, “gutao” sam knjige, naročito one iz povijesti.

"Ustašo, go home"

Krajam 80-ih vraćaju se stare traume. Dolaskom na vlast Slobodana Miloševića atmosfera u mirnoj Vojvodini postaje nepodnošljiva za nas Hrvate. Kasni telefonski pozivi, prijetnje, bacanja pivskih boca u prozore i ponovo strah.
“Šta čekaš ćoravi ustašo, kad ćeš se seliti”, dobacivali su. Nisu me trebali dugo nagovarati. 1991. godine mijenjamo se za stan u zagrebačkim Dugavama. Došavši u Zagreb, prvih šest mjeseci bili smo bez ikakvih primanja. Zahvalan sam svima koji su nam tada pomogli, od predsjednika Franje Tuđmana osobno, župe u Dugavama, zagrebačke udruge slijepih do mnogih drugih dobrih ljudi.

Prilagodba na novi život u Dugavama prošla je vrlo bezbolno. Štoviše, mogu reći da nam je život u Dugavama bio prekrasan. Iako više ne živimo u Dugavama, rado posjetimo stare susjede. Moj odnos s Dugavama je toliko poseban da se, kad odem na misu u tamošnju crkvu, osjetim kao da sam u rodnom kraju, kao da sam na Golim Brdima.    
Kata i ja smo djed i baka petero unučadi. Danas živimo u Domu za starije osobe Sv. Ana u Zagrebu. Doduše, načeti bolestima i zahvalni Bogu što smo imali snage nositi se sa životnim nevoljama", zaključuje Antun svoju priču.

Branimir Šutalo

Objavljeno: 20.02.2014