Kristina Vlahović, majka blizanaca s cerebralnom paralizom, veseli se svakom novom danu, zahvalna na snazi i vlastitom zdravlju kako bi mogla brinuti o njima.

 

Svo vrijeme provedeno s njom u razgovoru osjećala sam kako odluta mislima i baca poglede na mobitel sa strahom da se možda baš taj tren nešto događa, a ona nije uz djecu. Pokušava živjeti normalan život, prihvatila je njihovo stanje, no teško je i potrebna je velika psihička i fizička snaga. Nije lako 24 sata dnevno biti svjestan da dva mala bića ovise samo o njoj i njezinim mogućnostima.

Devet godina Kristina je živjela sa grčevitom željom da postane majka. Odlazila na umjetnu oplodnju, prolazila kroz to sama jer suprug nikada nije imao interesa. Konačno trudnoća, no dogodilo se ono čega se i bojala. Porod na zadak u 29. tjednu trudnoće, blizanci. Liječnici su forsirali prirodan porod, iako je željela carski rez. Kasnije se ispostavilo da njezin doktor nije liječio Escherichiu coli i moguće da je ona izazvala prijevremeni porod. U posteljici je nađen beta hemolotički streptokok koji također izaziva spontani prekid trudnoće.

 

"Treći dan nakon poroda svaki doktor je imao svoju priču", veli Kristina.

"Jedna doktorica mi je izjavila neka sklopim pakt sa Bogom, jer bit ću majka dvoje invalida, jadna i bijedna. Djeca su pri porodu ostala bez kisika, posljedica čega je cerebralna paraliza. Dobila sam blizance, Mariju i Rudolfa, malena, nemoćna bića koja su postala moj cijeli svijet. Do tada sam bila tiha, mirna, šutila, prihvaćala psihička maltretiranja danas bivšeg supruga, no rođenjem djece koja imaju samo majku prelomilo se nešto u meni. Prvih sedam tjedana života proveli smo u bolnici. Spas mi je bio što sam imala mlijeka i stoga su mi dozvolili svo vrijeme koje su morali provesti u bolnici na kisiku da budem i ja prisutna. Obzirom da su bili preslabi, izdajala sam se i hranili su ih na sondu. Mnogi su govorili, kako tada tako i danas, da bi bilo lakše da sam ostala bez njih.

Dan njihovog rođenja preokrenuo mi je život. Sve preglede kod liječnika suprug je bio prisutan fizički, ali mentalno on nikada nije bio s nama. Nije želio prihvatiti da će djeca zaostajati u razvoju, sramio ih se tada kao i danas. Nakon pet godina s djecom, čiji otac mi je dodatno otežavao stanje u kojem sam se našla, otišla sam u podstanare. Suprug je ostao u stanu. Situacija u kojoj sam se našla natjerala me da položim vozački ispit. Morala sam, djeca su bila mala i svako malo jurili smo u bolnicu. Nakon godinu i pol dobila sam na korištenje gradski stan i prilagodila ga našim potrebama. Razvod je bio moj spas", otkriva Kristina.

 

Danas Kristinina djeca imaju devet godina, dobili su dvije odgode za školu, a ove godine i trajnu. Financijska situacija dodatno otežava njezin položaj. Priznat joj je status majke njegovateljice, 2.500 kuna mjesečno, ali za jedno dijete. Apsurd je činjenica da je ostala u braku otac bi mogao ostvariti status njegovatelja za drugo dijete, što ona nema pravo kao samohrana majka. Ovo je propust u zakonu koji se mora mijenjati. Alimentacija od oca iznosi 1.500 kuna za oba dijeteta..

"Djeca nemaju pravo na asistenta, imaju tri puta tjedno vježbe preko HZZO-a što je premalo. Plaćam logopeda, fizikalnu terapiju, ženu koja mi pomaže, jer moram ponekad izaći iz stana. Pomagala koja su djeci potrebna nisu na listi HZZO-a, stalno pišem zamolbe za donacije. Jednostavno sam iscrpila sve financijske mogućnosti, fizički i psihički došla sam do ruba. Više trošim no što iznose moja primanja. Djeca se moraju adekvatno hraniti. Marija jede na usta, ali miksano, no ima veliku kiselinu koja se vraća u jednjak i nagriza ga što uzrokuje ranice na njemu. Rudolf je nježniji, slabiji, češće bolestan, ima gastostomu, često povraća. S djecom sam stalno, ali dvoje ih je, treba mi pomoć pri kupanju, odlasku liječniku, na vježbe u Centar Sloboština. Ne želim skrivati svoju djecu, izlazimo redovno van, idemo u šetnju, usprkos tome što nam i te izlaske neki zamjeraju i pitaju čemu ih izvodim i mučim se s njima", govori Kristina.

"Oni nisu, kao što neke osobe misle, biljke, iako ne mogu ništa sami, sjede uz pomoć potpore, ovisni su u svemu o tuđoj pomoći. Razumiju sve što se oko njih događa, prepoznaju glasove, osobe koje s njima rade i posjećuju ih. Marija je naprednija,i kad Rudolf ostane u bolnici s tugom gleda u njegov krevet. Kolica sam dobila preko doznake, auto sjedalice koje sam imala bile su dječje i sada su ih prerasli, nova sjedalica prilagođena djeci s teškoćama košta 15.000 kuna, a ja trebam dvije. Od kuda da ih platim, a neophodne su mi. Iscrpila sam sve ideje, pomogli su mi do sada brojni poznati i nepoznati, moji roditelji, no djeca rastu i njihove potrebe moram zadovoljiti.

 

Svi me plaše do kada ću moći izdržati sama s njima i da će postati teže kada uđu u pubertet. Svjesna sam da mi je već zdravlje narušeno, ali ne želim da me žale. Ja nisam jadna, volim svoju djecu i borim se za njih na sve načine. Pokušali smo i s presađivanjem matičnih stanica, vidio se pomak, no nemam sredstva za ponavljanje tretmana. Svašta sam proživjela u ovih devet godina. Borim se jer su to moja dugo željena djeca i drži me to što imam emotivan kontakt s njima.

Neki mi zamjeraju i pitaju kako se mogu smijati, zašto sam dobre volje, držim do svog izgleda, ali zar bi trebala biti prljava u dronjcima da bih zadovoljila sliku u javnosti? Ljudi imaju djecu koja ih ne poštuju, problematični su, a mene žale. Svi samo ponavljaju - djeca ti neće u školu. Znam, svjesna sam, oni nisu za školu, nikada neće biti samostalni. Teško mi je, ali to su moja djeca i mislim da imamo misiju osvijestiti svijet oko sebe i učiniti ga boljim zajedno s njima.

Roditelji zdrave djece se prepiru oko gluposti, tko će djetetu obrisati guzu, odvesti ga u vrtić, dati mu sok, moja djeca bez mene ne mogu apsolutno ništa. Od zdrave djece dobijete ljubav, ali od djece s teškoćama primate jednu drugu vrstu ljubavi i vezu koju je nemoguće opisati, a daje nadljudsku snagu", zaključuje Kristina.

Ova mala, ali sretna obitelj treba pomoć i vjerujem da svatko od nas može odvojiti nešto financijskih sredstava u skladu s vlastitim mogućnostima kako bi olakšali njihovu situaciju.

KRISTINA VLAHOVIĆ, GRADA CHICAGA 13, ZAGREB; ZABA IBANHR3823600003110565131

Piše: Božica Ravlić

 

 

 

 

 

 

Objavljeno: 11.07.2014