"Osobe s invaliditetom danas imaju mnogo mogućnosti da budu aktivni i korisni članovi društva, no uvijek može biti i bolje. Veliku i važnu ulogu u uključivanju osoba s invaliditetom u društvo imaju osobni asistenti. Zahvaljujući osobnoj asistentici i moj život je posljednjih osam godina puno bogatiji i raznovrsniji", kaže ova vedra pjesnikinja s invaliditetom

Ivana Jelaš svijet je ugledala u paru s bratom blizancem 1975. godine u Splitu. Zahvaljujući bratu blizancu, starijem bratu, roditeljima, široj obitelji i susjedima, usprkos dijagnozi cerebralna paraliza tetrapareza spastica zbog koje svijet i život promatra sjedeći na jednom mjestu ovisna o tuđoj pomoći u većini potreba, imala je sretno djetinjstvo prepuno lijepih uspomena i danas uživa svjesna svojih mogućnosti i vrijednosti.

"Možda se odrastajući u Makarskoj, okružena ljudima koji me vole i prihvačaju već kao dijete, kasnije kao odrasla osoba nisam osjećala drugačijom od svojih vršnjaka samo zato što ne mogu hodati. Uvijek sam bila svjesna svog invaliditeta i da djeca čudno gledaju što se ja, već velika djevojčica vozim u dječjim kolicima. U mojoj ulici je bilo ljetno odmaralište, pa bi to tada posebno dolazilo do izražaja. Njihovi komentari smetali su me više zbog majke nego zbog mene.

Imala sam iste želje i snove kao i oni a to što moram do njih doći drugačijim putem sam smatrala normalnim djelom svog života i nisam previše razbijala glavu zašto je to tako. Česti odlasci na razne preglede kod brojnih liječnika bili su mi tada samo uzbudljiva putovanja na kojima upoznajem nove ljubazne i drage ljude. Jedno traumatično iskustvo bilo je boravak u Krapinskim Toplicama, imala sam samo tri i po godine i bila bolno svjesna odvojenosti od obitelji.

Danas shvaćam da je moj brat blizanac vješto raspoređivao svoje vrijeme za igru na vlastite prijatelje i mene. Veselila sam se našoj zajedničkoj igri, ali vrlo rano naučila funkcionirati i sama, stvarajući neki samo svoj svijet mašte. Tu je bio i naš stariji brat koji se uvijek brinuo o nama.

Krenuvši u prvi razred osnovne škole u Zavod za djecu invalide smješten na poluotoku Oštro sastavnom djelu ljupkog malog gradića Kraljevice uvidjela sam moj život ima neki drugačije osnove i ritam. Radovala sam se školi i čudila zašto su svi oko mene tužni i teško skrivaju suze opraštajući se od mene zadnje večeri prije odlaska. Stigavši tamo shvatila sam da će se mama i tata vratiti kući, a ja ostati sama okružena nepoznatim ljudima i djecom.

Prvi mjeseci u novoj sredini bili su bolni, svaki rastanak od roditelja, braće i ostale obitelji nakon školskih praznika također. Do tada sam samo za šetnju koristila dječja kolica. Uz Kraljevicu vežem iskustvo prvih invalidskih kolica i veliki šok kada su me točno na osmi rođendan sjeli u njih. Shvatila sam da ću bar dok sam u domu dane provoditi u njima, no nisam imala puno izbora. Danas mi je drago da sam prihvaćanjem kolica samoj sebi olakšala svakodnevni život i put do mnogih mjesta, iako je u to vrijeme bilo puno više arhitektonskih barijera. Na žalost, još uvijek su mnogobrojne barijere koje onemogućavaju slobodno kretanje nama s invaliditetom.

Bez obzira na život daleko od obitelji, da moram ponovno birati opet bih izabrala isti put obrazovanja koji se odvijao između Kraljevice u kojoj sam završila prvih šest razreda osnovne škole i Centra za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje djece i omladine Dubrava u kojem sam završila zadnja dva razreda osnovne škole i srednju školu Upravno – pravnog smjera. Tamo smo bili svi isti, imali smo jednaka prava, obaveze i probleme, znali smo da nam ocjene nisu poklonjene jer sporije pišemo ili mucamo.

Školovanje daleko od obitelji potaknulo nas je i naučio da se poštujući druge naučimo boriti za sebe. Najosjetljiviji adolescentski dani bili su manje bolni. Nisam morala svakog ponedjeljka slušati priče svojih prijatelja iz razreda o urnebesnim izlascima, prvim simpatijama i poljupcima. Znam da se većini ljudi to čini ne bitno, ali iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da tinejdžeru s invaliditetom može ostaviti bar pokoji dublji ožiljak nemogućnost da i u tom djelu svog života ide u korak sa vršnjacima jer ovisi o tuđoj pomoći kod odlaska u wc, oblačenja, svlačenja, lijeganja.

U petnaestoj godini, tokom ljetnih praznika konačno sam shvatila da postoji puno toga u čemu nisam poput drugih, ali zahvaljujući mlađim članovima susjedstva i obitelji koji su se u ljetnim popodnevima družili sa mnom uz društvene igre ili bi me uvečer izveli u šetnju, sanjarenju i čitanju ogromne količine ljubića i drugih knjiga uspješno sam prebrodila te dane.
Nakon srednje škole željela sam studirati pravo, no kako nisam mogla ostvariti tu želju, a shvativši nakon manje emocionalne krize da ljetni praznici ne mogu vječno trajati i osjetivši potrebu da ispunim vrijeme, jer ne mogu očekivati od drugih da me zabavljaju i dane provoditi samo čitajući i gledajući televizijski program počela sam pisati. Aktivna sam u pisanju poezije i 2010. godine izdala sam preko svoje udruge Sunce zbirku poezije 'Vjetar slobode.

Već tri godine volonterski uređujem FB profil udruge Sunce i to je važan dio moje svakodnevnice koji me ispunjava. Voljela bih se zaposliti i raditi neki kreativan posao. Razmišljam da katkad ne mucam bi li imala više prostora za zaposlenje?

Osobe s invaliditetom danas imaju mnogo mogućnosti da budu aktivni i korisni članovi društva, no uvijek može biti i bolje. Veliku i važnu ulogu u uključivanju osoba s invaliditetom u društvo imaju osobni asistenti. Zahvaljujući osobnoj asistentici i moj život je posljednjih osam godina puno bogatiji i raznovrsniji. Omogućava mi da dio svog vremena sama planirati, odlasci liječniku, u banku, na predstave, koncerte i sve što me veseli a daje mi bar neki oblik samostalnosti i neovisnosti koji me jako raduje", završava svoju priču Ivana.

Zabilježila: Božica Ravlić

Objavljeno: 07.05.2014