"Mišljenja sam da nema nikakve razlike u odrađenom poslu ako su ga obavili studenti s invaliditetom, ako im se da pravi posao u skladu s njihovim mogućnostima, i potpuno zdrave osobe"

Pronalaženje posla mladim ljudima je u Hrvatskoj generalno veliki problem, ako se još radi o osobama s invaliditetom (OSI), onda to ponekada postaje nemoguća misija. No, da je moguće i aktivno uključivanje na tržište rada osoba s umanjenom tjelesnom sposobnošću pokazuje i primjer Karla Antolkovića (25) iz okolice Zagreba koji, usprkos svojoj cerebralnoj paralizi, već niz godina radi na raznim poslovima, trenutno u financijama Udruge za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli.
Koliko vam vaša invalidnost dopušta normalne društvene aktivnosti?
- Iako imam cerebralnu paralizu od rođenja, a ima puno vrsta cerebralne paralize,  ja gotovo i nemam poteškoća u usporedbi s drugima koji se nose s time. Mogu samostalno hodati, obavljati gotovo sve poslove, no oni poslovi koji zahtijevaju malo preciznosti - tu imam malih problema radi mojih motoričkih smetnji. No, uz malo pomoći i asistenture, sve je moguće riješiti, tako da sam jako aktivan i normalno funkcioniram u svakodnevnom životu - putujem samostalno, družim se s ljudima, sjedim na piću s društvom itd., dakle kao i svi moji vršnjaci.
S kakvim poteškoćama ste se susretali tijekom školovanja?
- Što se tiče moga školovanja, budući da sam cijelo vrijeme - do svog studija - išao u specijalne škole (znači prilagođene škole za osobe s invaliditetom, ne po načinu učenja i smanjivanjem gradiva, nego u toj mjeri da nas ima puno manje u razredu nego u normalnim školama, pa se može malo više raditi na nekom području), nisam imao baš nekakvih problema s učenjem, budući da si na neki način zaštićen od tog vanjskog svijeta, da tako kažem, tj. od "normalnih" ljudi bez invaliditeta, jer sam se više-manje kroz školovanje družio s OSI-ma. Naravno, imao sam ja i izvan škole prijatelje bez invaliditeta, ali normalno, puno više njih u školi.
Kako ste se snašli na studiju?
- Godine 2008. upisujem na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu stručni studij, jer sam znao da nisam neki ljubitelj knjiga, i da mi je pametnije odmah upisati nešto što traje tri, a ne pet godina, i da sam s tim gotov što prije, te da mogu krenuti nešto raditi. Tako sam 2008. krenuo studirati, i tu su počeli mali problemi, jer je dosta velika promjena od pet učenika u razredu biti među 500 učenika u kongresnoj dvoranu, ili za jedan ispit umjesto 20 stranica, pripremiti 100 stranica. Bilo je i dosta predmeta gdje sam kroz srednju školu imao jako dobre ocjene, a na fakultetu sam jedva davao te ispite. S druge strane, bila je primjerice 'Gospodarska matematika' koju sam morao znati "k'o piti vodu" u srednjoj školi, a dok sam došao na faks, gotovo nisam niti učio za ispit nego sam samo izašao i položio. Tako da to ovisi od profesora do profesora koliko su zahtijevali od nas u srednjoj, toliko nam je bilo lakše ili teže na fakultetu... Tako da mi je trebalo dosta da se od jedne male sredine prebacim u veću, i da se naviknem studirati kao i svi studenti. Tako da nisam imao neke velike razlike između polaganja, bile su neke manje iznimke, a i to ću objasniti. Iznimka je bila u tome što se moralo na drugačiji način pripremiti ispit, recimo: ako je bio ispit esejskog tipa, ja sam molio profesore da mi se da taj ispit na drugačiji način (razlog tome što dosta sporije pišem, pa to i potraje), ali da se isto znanje zahtjeva od mene, kao i kod drugih studenata... Pa tako, ako bi bio esejski zadatak, ja bih ga dobio 'na zaokruživanje'. Koliko je to bilo pošteno prema kolegama, o tome bi se dalo razglabati, jer i oni i ja nismo znali kakva ću pitanja dobiti, od početka knjige, ili kraja. Hoću reći da sam se isto morao pripremiti za ispit kao i druge kolege i položiti taj ispit. Tako da s profesorima nikad nisam imao problema, uvijek sam se s njima lako dogovorio - ali da je pošteno, ili bi jednostavno tražio da mi se produlje trajanje pisanja ispita, i to su mi uvijek dopustili.
Kako ste se tijekom školovanja prilagodili izvanškolskim ili studentskim aktivnostima?
- Ma uspio sam se normalno prilagoditi općenitim studentskim aktivnostima, samo je to na početku bilo čudno. Cijelo školovanje si među osobama s invaliditetom, i onda dođeš studirati gdje si jedini student s invaliditetom među njih 500, to je bio mali šok za mene, ali u roku od najmanje pola godine, to je postala čisto normalno. Moram napomenuti da sam imao uvijek sustanara u studentskom domu, bez ikakvih problema, jer  osobe s invaliditetom imaju pravo tražiti da budu same u sobi, ali to se u dosta slučajeva zloupotrebljava, i to u smislu 'bolje mi je biti sam u sobi jer bolje učim'. To mi je glup razlog za uskraćivanje mjesta za spavanje nekom studentu koji ima pravo. S druge strane, naravno, ima osoba s invaliditetom kojima je baš potrebno da budu sami, i to opravdano, ali ja osobno nisam nikad tražio da budem sam u sobi, jer bi to bila zloupotreba svog invaliditeta, a ne treba mi uopće. Naravno da sam imao povremenih problema, ali koji studenti nemaju? Tako da mi je normalno bilo da imam cimera.
Kakve su vam profesionalne ambicije?
- Profesionalne ambicije sam razvio, mogu slobodno reći, zahvaljujući udruzi Zamisli, jer sam kao student trebao na drugoj godini studija na praksu, a bio sam član te udruge. Došao sam do udruge, rekao da mi treba praksa na području financija i računovodstva i Svjetlani (predsjednici udruge) se to svidjelo. Ja sam isprva došao 'samo da se to odradi' (kao i dosta studenata) ali što sam više počeo shvaćati način funkcioniranja udruga na području financija, to mi se više svidjelo, tako da od 1. travnja radim kao zaposlenik Udruge, i to kao stručni suradnik na financijama. Imao sam više ambicija, imao sam priliku raditi internet stranice, voditi radionicu o informatici, financije i računovodstvo, znači moja ambicija je vezana za rad na računalu, ali sam se ipak odlučio za rad na području financija i računovodstva u neprofitnom sektoru, tako da imam cilj za jedno par godina, kada postignem dovoljno znanje kroz praksu, nešto više ostvariti na tom području, ali zasad mi je bitno samo se usavršavati, a kasnije ćemo vidjeti, jer ima potencijala da se nešto i više ostvari, naravno sa svojim kolegama s kojima usko radim na financijama u udruzi, te za sada imam odlične uvjete za to...
Jeste li tražili posao i prije nego što ste došli u Udrugu?
- Najviše poslova sam radio za udrugu Zamisli kao student na različitim poslovima. Prvo je bilo izrada internet stranice za Udrugu, pa izrada raznih statistika, ali bilo je i slučajeva kada sam 'visio' po internetu i tražio neke poslove. Činjenica je da nije lako naći studentski posao, pogotovo ako si osoba s invaliditetom. Nudi se dosta poslova koji su u skladištu, pa razgovor u call centru (npr. ja i malo teže govorim, tko će mene razumjeti), pa konobarenje i slično. Tako da nisam nikada dobio posao preko SC-a, s obzirom na to da nisam znao kako s njima, a ni oni ne znaju kako ja funkcioniram i što mogu. Sve je išlo preko poznanstava i dobrih odnosa - 'Karlo, imam posao neki za tebe, jel' mi možeš donijeti ugovor i idemo raditi'. Tako da sam preko SC-a radio za 3-4 različite organizacije.
Za kakve poslove ste uglavnom slali molbe i kako su potencijalni poslodavci reagirali kada bi saznali za vaš invaliditet?
- Tražio sam posao jedno tri mjeseca, poslao 15-20 molbi preko e-maila, i bilo je jako slab odaziv. Dobio sam svega 2-3 negativna odgovora, ali mislim da je to normalna stvar u Hrvatskoj, da se šalju okolo molbe, a da se na njih nikada ne dobije povratna informacija. Tako da to nema nikakve veze s time jesi li osoba s invaliditetom ili nisi. S druge strane, nisam previše gurao u molbama 'JA SAM OSOBA S INVALIDITETOM' i u tom stilu. Bilo je molbi u kojima uopće nisam spominjao da sam OSI, a bilo je samo napomenuto u smislu 'Zovem se Karlo Antolković, 25 godina, osoba sam s invaliditetom'. Ako bolje ne pročitate moju molbu, neće vam baš upasti u oko 'ovo je osoba s invaliditetom', to je meni glupo gurati, nema smisla, idemo se pošteno natjecati s drugima.
Smatrate li da u konačnici ima kakvih bitnih razlika između posla koji obave potpuno zdrave osobe i one s invaliditetom?
- Mišljenja sam da nema nikakve razlike u odrađenom poslu ako su ga obavili studenti s invaliditetom, ako im se da pravi posao u skladu s njihovim mogućnostima, i potpuno zdrave osobe. Ja sam uvijek kao student, i sad kao zaposlenik, imao dosta velike odgovornosti u svom poslu u izradi financijskog izvješća, analiziranju tablica itd. Tako da mislim da ipak treba osvijestiti poduzeća da i OSI mogu raditi različite poslove, i to s visokom odgovornošću, a ne da je to onakav posao "Ajde da mu damo neki posao, samo neka radi" (možda nije to pravilo, ali sigurno ima takvih slučajeva).

VLM

Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Objavljeno: 25.04.2014