Još dok je bio 12-godišnji dječak Ivor je preživio tešku prometnu nesreću koja je za posljedicu imala invaliditet, no to ga nije spriječilo da postane svestrani sportaš koji ima jednu misiju - pomagati drugima, posebno osobama s invaliditetom

 

- Preporučio bih svima da se ne boje suočiti s opasnostima koje njihov invaliditet nosi - rekao je između ostalog Ivor Milobar (25) iz Zagreba, koji je upravo završio smjer Radna terapija na Zdravstvenom veleučilištu.

Nedavno, točnije 12. prosinca 2019., imao je promociju na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu te ga još čeka staž. Taj događaj ga je posebno razveselio u posljednje vrijeme, odnosno sama činjenica da je uspio unatoč svim zdravstvenim preprekama.

Kako je ispričao, sportom se bavi od malena, već od pete godine. Činjenica da je bio toliko dugo aktivan u tom dijelu života spasila ga je od još težih posljedica prometne nesreće koju je doživio u petom razredu osnovne škole, s dvanaest godina.

- Udario me auto 12. lipnja 2006. u Zagrebu, na Novoj cesti, kada sam se vraćao iz škole, odnosno s njemačkog jezika, što mi je bio izborni predmet. Imao sam jako tešku traumu glave, razna unutarnja krvarenja. Da se pohvalim o kakvoj je formi bila riječ, na tijelu nisam imao nikakvih povreda osim masnice na koljenu. Oporavak je dugotrajan i vjerojatno nikada neću biti 100 posto kao prije. Najviše me muči kaj mi se nekontrolirano tresu ruka i glava, dakle tremor, kada radim nekakve precizne pokrete. Imam i problema s pamćenjem, ali se s vremenom ono popravlja. Oporavak psihe ide jako lagano i sporo, na što trebamo biti spremni svi koji smo doživjeli takvo oštećenje. Nakon nesreće ostalo mi je jako malo prijatelja, svega njih par na koje se mogu osloniti. Nije sad da imam par prijatelja, jer sam se prisjetio skoro svakoga koga sam znao od prije, ali njihovo ponašanje prema meni ne želim komentirati, pogotovo u početku – pojasnio je.

Kako je još pojasnio, razlog prometne nesreće je bilo pretrčavanje za prijateljem te brza vožnja mlade vozačice, koju je kasnije upoznao jer ga je posjetila u Krapinskim toplicama te su se vidjeli još i na sudskom vještačenju..

- Mogao sam tada otići na trening skokova, kako bih se pripremao za Mediteranske igre, što je inače najjače natjecanje u toj dobi. Zbog teških posljedica, liječnici su me savjetovali da se konstantno trudim i idem dalje, jer tijekom vremena prošao sam sve terapije koje bi mi mogle pomoći – rekao je.

Ivor  smatra kako se upravo radi sporta uspio dobro oporaviti. Radi fizičke spreme, usađene želje za najboljim, upornosti i još puno toga dobroga što bavljenje sportom donosi.

Nakon nesreće nastavio se baviti rekreativno s nekoliko sportova, kao što su nogomet, tenis, košarka, badminton, plivanje, biciklizam - cestovni i brdski, zatim skvoš, kuglanje. Trenirao je skokove u vodu, nordijsko skijanje, umjetničko klizanje i kreće na atletiku. Trenutno je na Sportskom učilištu, gdje je došao preko Hrvatskog paraolimpijskog odbora na obuku za sportsko-rekreacijskog voditelja za osobe s invaliditetom.

- Na Sportskom učilištu su mi pozitivna iskustva. Zadovoljan sam sa svime, od predavanja, poznanstava do prakse. Raduje me što sam upoznao ljude s raznim dijagnozama i posljedicama, a svi težimo ka istom - normalnom prihvaćanju u okolinu i samostalnom životu, koliko je moguće – rekao je.

Posebno ga je razveselila praksa koju ima u sklopu sadašnje obuke, i to u boćanju, tenisu, streljaštvu, košarci u kolicima i sjedećoj odbojci. Tako je jedini od cijele grupe koja je vježbala uspio pogoditi na streljaštvu točno u sredinu, što je iznimno veliki rezultat, posebno zbog toga što ga muči tremor.

Trenutno i nema velike planove, jer 'tko zna što nosi sutra'. Međutim, najveća mu je želja otići na Paraolimpijske igre ili ostvariti neki dobar rezultat iz skokova u vodu.

- Sa skokovima u vodu bavim se od svoje pete godine i upravo u tom sportu sam bio poprilično uspješan. Obišao sam Mađarsku, Njemačku, Italiju, Austriju, Sloveniju, Češku i imam negdje oko 50-ak medalja. Kao najmlađi u Republici Hrvatskoj vrtio sam dvije rotacije, natjecao se s tornja i uglavnom sam bio dobar. Nakon nesreće u početku se  nisam aktivno bavio sportom. No kada sam otišao na bazen pozdraviti se s trenericom i skakačima, nešto me privuklo i morao sam ostati opet malo trenirati. Onda je trenerica I. M. odselila u Slavoniju pa sam prestao, malo zahrđao. Krenuo sam se baviti kjokušin karateom, a takvu školu karatea je osnovao Masatutsu Oyama. Razlikuje se od klasičnog karatea, po tom što je Kyokushin full contact karate, što znači da su dopušteni udarci punom snagom, a borci ne nose nikakvu zaštitu. Smatra se najsurovijim stilom karatea. Tu me trenirao K.G. oko tri godine pa sam odustao iz nebitnih i malo glupih razloga. I onda je opet prošlo par godina kako bih se uključio u para nordijsko skijanja. Skijanje treniram oko četiri godine zbog prijateljstava, jer tu i nisu bili baš najpošteniji što se tiče mojih mogućnosti, u smislu da mi objasne, iako bih nastavio jer mi je to odlično za zdravlje i potpomaže mi pri izgubljenim pokretima da ih vratim. Tu su me trenirali D.K. i sada J.Š.

U disciplini skokova u vodu trenutno opet vrti dvije rotacije, vijkove, skače sve skokove i sve discipline. Prošle godine je krenuo na klizanje kod trenerice S.P., što mu još dodatno pomaže u rehabilitaciji.

- Sada treniram jedanput tjedno s veteranima, ali nadam se kako ćemo uspjeti u naumu da i skokovi postanu dio paraolimpijskog svijeta. Volio bih raditi i pomagati djeci, nebitna lokacija. Nažalost, za Olimpijske igre iz skokova nema šanse, osim ako ne uvaže molbu pa postanu paraolimpijski sport – rekao je.

Upravo zbog proživljenih trauma nakon prometne nesreće sazrio je tijekom vremena, svjestan svakidašnje borbe za preživljavanje, za bolje sutra. I upravo je to iskustvo koje je stekao bilo okidač da završi Zdravstveno veleučilište, kao i Sportsko učilište, kako bi pomagao drugima, posebno osobama s invaliditetom.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 21.01.2020