Krešo Zebec ogledni je primjer za ukazati na jednu činjenicu - život se živi 'punim plućima', invaliditetu usprkos

 

- Košarka u invalidskim kolicima je ta koja me održala na životu i postala moj 'zaštitni znak'. Obožavam sport, jer neopisivo povoljno djeluje na psihičko i fizičko zdravlje. Kada igram, ne mislim na loše stvari, kaže Krešo Zebec (50) iz Gornje Stubice, otac troje djece, koji tri desetljeća igra košarku u invalidskim kolicima.

Upravo ovih dana, točnije 6. svibnja, proslavio je jubilarni, pedeseti rođendan. Kao i mnoge osobe s invaliditetom koje su preživjele teške prometne nesreće, i u ovom slučaju možemo reći sa sigurnošću da im se život zaista dijeli na dva dijela – onaj prije i onaj poslije nesreće. Krešo spada među one koji su dobili novu priliku za život. A kako ju je iskoristio, saznat ćemo iz daljnje priče.

Zatekli smo ga neposredno pred trening u Kušlanovoj 59a u Zagrebu, gdje trenira s Košarkaškim klubom 'Vukovi'.

Kako smo pričali, sjećanja su ga odvela ponajprije u davnu 1987. godinu, točnije na prijelomni datum njegova života – 13. travnja, kada se dogodila stravična željeznička nesreća prilikom čega su se sudarili vlak i autobus puni ljudi. Neki su izgubili živote.

Iako mu je život bio u opasnosti, Zebec je uspio preživjeti zahvaljujući hitnoj intervenciji liječnika.

- Imao sam tada nepunih 18 godina, falilo je manje od mjesec dana da ih napunim. To kobno jutro, mislim da je bilo oko pola šest, došlo je do teškog sudara vlaka i autobusa u Stubičkim Toplicama. Nakon završene osnovne škole u Gornjoj Stubici, moj srednjoškolski život nastavio se dalje u prometnoj školi, ali uz rad. I to jutro išao sam u Zagreb kako bih si zaradio za kruh. Bio sam u stražnjem dijelu autobusa, na zadnjim vratima. Sjećam se da smo bili kao sardine, jer ujutro se svakome žuri da što prije stigne do svog radnog mjesta pa smo većinom išli na rani autobus – prisjetio se.

- Sjećam se jasno da sam vidio svjetla vlaka koji je dolazio iz smjera Zaboka, kao i samog udarca u sredinu autobusa, uslijed čega sam pao. Kad sam se pokušao dignuti, nisam mogao i shvatio sam da se nešto strašno dogodilo. Ti jauci i zapomaganja svuda oko mene ostali su vrlo živi u mom sjećanju.

Inače, kolima Hitne pomoći iz Stubičkih Toplica prebačen je u Zagreb u jednu od bolnica pa u Draškovićevu na operaciju, a prije nego se onesvijestio, odjeću su mu rezali žiletom.

- Sjećam se da su mi rekli da je sredina autobusa najgore prošla. Meni je ostala u sjećanju jedna mlada žena bujne crne kose, koja se vozila uz mene u vozilu Hitne pomoći i koja je nažalost izgubila život prije dolaska u bolnicu. Bili su to teški i traumatski trenuci, koji su ostavili posljedice na nas koji smo dobili nove šanse za život – rekao je sjetno.

Operirao ga je neurokirurg Gojko Buljat u Traumatološkoj bolnici u Draškovićevoj, i to kralježnicu. Najviše su stradali četvrti, peti i šesti disk torakalne kralježnice, odnosno jako su se nagnječili, tako su mu bili ugrađene pločice i šerafi. Sve to je prouzročilo oduzetost nogu. Nakon oko dva tjedna na bolničkom liječenju, otišao je na rehabilitaciju koju je redovito imao sve do kraja 1990-ih godina u Stubičkim Toplicama.

Invalidska kolica bila su neizbježna, a to mu je najteže od svega palo.

- Lomio sam se oko njih sve do svoje 21. godine, znači duge tri godine. Nisam ih mogao vidjeti, a morao sam u njih ulaziti. I onda sam ih polako prihvatio i od tada smo zajedno – rekao je.

Kako su to bili teški i prijelomni trenuci, sjeća se da ga je iz teške depresije izvukao sport, i to košarka u kolicima.

- Počeci me vežu za Stubičke Toplice 1988. godine i Željka Kladušana, koji me došao upoznati tijekom rehabilitacije i tom prilikom me pitao bi li želio igrati košarku. Kako sam i prije bio sportaš i bavio se nogometom, odmah sam pristao. I nisam pogriješio. Započeli smo u nekoj dvorani u Zagrebu, a prijatelj Stjepan Glavač me vozio redovito na treninge tijekom te i iduće godine – prisjetio se.

Svakodnevni odlasci u Zagreb potaknuli su ga da razmisli da sam počne voziti auto. I uspio je u tome.

- Moj prvi auto koji sam počeo voziti 1991. godine bio je Fićo, tj. Fiček, najpopularniji i najslavniji automobil svih vremena na našim cestama, čije je službeno ime bilo Zastava 750. I nije nikako bilo lako, ali sve sam svladao. Znao je biti snijeg do koljena i više, ali nikada nisam odustajao od treninga, bez obzira na sve vremenske prilike. Znao sam se voziti i na praznim gumama, čak i na samim felgama, i to od Cibone do Kušlanove, samo da dođem na treninge, jer košarka je postala moj cilj života. Nakon Fičeka kupio sam Ford, kojeg vozim već 22 godine. Samostalna vožnja dala mi je još više vjetra u leđa, da mogu napraviti mnoge stvari u životu za koje sam mislio da ne mogu – rekao je.

S iskustvom dugim više od tri desetljeća u košarci u invalidskim kolicima, najprije je bio član Košarkaškog kluba paraplegičara Zagreb čiji je predsjednik bio Želimir Gulan. Klub je promijenio naziv u Košarkaški klub invalida 'Stela' po sponzorici Steli, a naposljetku u 'Vukovi'. Ujedno je i član Hrvatske reprezentacije u košarci u kolicima.

Zahvaljujući sportu, imao je prilike posjetiti brojne zemlje diljem Europe.

- Moram se ovim putem zahvaliti profesorici Dubravki Ciligi, koja nas je svih godina vodila na natjecanja. Ujedno i Svenu Ušiču iz Cibone, koji je s nama bio kao s reprezentacijom. Tako smo npr. u Poljskoj prije oko 30 godina osvojili prvo mjesto u međunarodnom natjecanju. A kad smo započeli košarku u kolicima, u bivšoj državi Jugoslaviji uz nas su igrali samo još taj sport Slovenci – rekao je.

Tijekom proteklih godina osvojene su brojne medalje i pehari. Nakon toliko vremena, brojnih treninga i natjecanja, Zebec se u sportu osjeća kao mladić, pun elana i volje.

Prije nego smo završili razgovor, posebno je naposljetku pohvalio svoju 18-godišnju kćerku Luciju, koja mu je najveća podrška u natjecanjima.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 10.05.2019