Od bilo kojeg drugog dijela populacije, osobe s invaliditetom najviše su naviknute i naučene na to da se za ništa u životu ne moraju boriti ni izboriti. Ukratko, naučeni smo na pasivnost

 

Nisam jedan od onih koji pretjerano razmišljaju o invaliditetu. Ako uopće, zapravo. Niti o invaliditetu općenito, niti o svom invaliditetu. Tu je, dio je stvarnosti, i to je to. Prihvaćam ga, baš kao i sve druge činjenice. Zemlja orbitira oko Sunca i nije ravna, ali o tome ne razmišljam. Isto je s invaliditetom. Moram priznati, međutim, da mi to baš i nije posebno pametno, obzirom da pišem na portalu kojem su primarni fokus i ciljana publika osobe s invaliditetom. U redu je kada prenosim nekakve vijesti ili izvještavam s događaja, intervjuiram, ali kada treba napisati nešto o invaliditetu, u nekakvom meta smislu, kao sada, onda bi mi poprilično pomoglo da češće o tome razmišljam.

Srećom za mene, kada toliko dugo živite s nečim, a posebno kada vas smatraju aktivistom ili autoritetom za neku stvar – što se meni, nekim čudom, događa po pitanju invaliditeta – onda često vodite razgovore o toj temi, službene i neslužbene. O invaliditetu, dakle, ne razmišljam, ali osim što o njemu pišem, posljedično je i predmet mnogih razgovora koje vodim. Nije, stoga, neobično što sam i do današnje teme došao iznoseći, u jednom ugodnom razgovoru, svoje misli o kojima inače ne razmišljam.

Mnogo, mnogo puta sam do sada pisao o pasivnosti osoba s invaliditetom – toliko puta da možda treba i promijeniti ime kolumne u ‟Sektor anti-pasivnOS(t)I” – ali praktički nikada nisam pisao o razlozima za tu pasivnost. Ne volim opravdanja i isprike, i uistinu mislim da smo sami odgovorni za ono što jesmo i kakvi jesmo, ali rijetko kada je nešto baš tako jednostavno. Plitko, jednoznačno i crno-bijelo. Gotovo nikada i ništa nije. Razlozi naše pasivnosti, ako ih uopće možemo i trebamo tražiti u nekakvim eksternim čimbenicima, vrlo su složeni, složeniji i od invaliditeta i od same pasivnosti. Možda me, s jedne strane, bilo i strah zagrebati po tome, otvarati Pandorinu kutiju u kojoj se krije čitav spektar novih problema i pitanja na koja je vrlo teško ponuditi odgovore. Možda sam samo bio milosrdan i htio vas poštedjeti dodatnog filozofiranja i još dužih neshvatljivih kolumni. Možda. No kutija je sada otvorena i nema povratka. A sve je počelo bezopasnim razgovorom u kojem sam postao svjestan jednog od razloga i njegove zanimljivosti.

Osobe s invaliditetom imaju puno povlastica i posebnih prava. Složili se vi s time ili ne, to je činjenica. Osobna invalidnina, dječji doplatak, osobni asistenti, asistenti u nastavi, pravo na gradske stanove, besplatan javni prijevoz, fizioterapija, njega u kući, ortopedska pomagala, besplatan upad na mnoge događaje, prvenstvo upisa na fakultet, isto pravo i na tržištu rada, asistenti u fakultetskim domovima, besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje... ima toga podosta, zar ne? A sigurno nisam niti nabrojao sve. Neću sada ulaziti u to da li je sve ovo dovoljno, ili je možda čak i previše. Neću komentirati ni da li je ovo što imamo adekvatno implementirano, niti da li je ovakav vid diskriminacije uopće dobar. O svemu tome sam, zapravo, već i pisao, više ili manje opširno.

Postavio bih vam, umjesto razglabanja o pravima i povlasticama, jedno pitanje. Mislio sam vas pitati znate li ijednu drugu populacijsku skupinu s tolikim pravima, no puno pravilnije pitanje bilo bi znate li ijednu populacijsku skupinu koja ima toliko prava, a da se za njih vrlo malo ili nimalo morala boriti, na bilo kakav način? Tvrdim da je odgovor na ovo pitanje ne, ali dopuštam bilo kome da me razuvjeri, argumentima. Vrlo veliku većinu svega ovoga, ako ne i sve, dobivamo samom činjenicom da smo osobe s invaliditetom. Obavite eventualno nekakvu papirologiju ili odete na komisiju, posjetite nekog liječnika. I to je to. To je sav trud, sav znoj i sva krv koju morate uložiti i proliti da biste dobili bilo koje od ovih prava i povlastica. Žalimo se da je nekada i to suvišno, najčešće i jest, ali, ako ćemo sasvim iskreno, teško možemo reći da se napatimo oko ičega.

Što želim reći svim ovim? Jednostavno je, zapravo. Od bilo kojeg drugog dijela populacije, osobe s invaliditetom najviše su naviknute i naučene na to da se za ništa u životu ne moraju boriti ni izboriti. A ako za nešto eventualno i treba potegnuti, to će uvijek netko drugi – roditelj, asistent, udruga, neki političar. Netko. Bilo tko. Ukratko, naučeni smo na pasivnost.

Ono što proizlazi iz svega ovoga nije tako jednostavno. Mogli bismo, nastavno na sve ovo što sam napisao, zaključiti da je za pasivnost osoba s invaliditetom kriva politika. Dajući nam toliko prava i povlastica, tjera nas – slučajno ili čak namjerno – na indolentnost i krivi oportunizam. Međutim, bismo li mi dopustili politici da nam dokine sva ta prava? Ako je odgovor na ovo pitanje da, onda smo uistinu u živom pijesku do grla i nema nam spasa, tko god za to bio kriv. Ako je, pak, odgovor na pitanje ne, to bi značilo da nismo bezizlazno pasivni, ali da smo istovremeno sami krivi za tu pasivnost jer smo, zapravo, mi ti koji održavaju i podržavaju politiku koja nas umrtvljuje pravima. A zbog te umrtvljenosti nemamo snagu izboriti se za nešto drugo, bolje. I eto nas u začaranom krugu. Paradoks. Gordijski čvor. Status quo.

Koja bi, na kraju, bila poanta današnje kolumne, koji bi bio zaključak? Ima ih nekoliko, ali rezimirajmo ih ovako, otprilike. Puno toga je u našem svijetu povezano i zamršeno na načine koje ne možemo ni pojmiti. U ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, sprega osoba s invaliditetom i politika koje upravljaju njihovim životima, našim životima, često je zanemarena. Ili čak nevidljiva. A vrlo je važna, prevažna. U tom smislu, u smislu našeg dijela odgovornosti za tuđe greške prema nama, možemo reći da je i manjak aktivnosti vrsta djelovanja. Međutim, iako ni za taj manjak aktivnosti, kao ni za bilo što drugo, ne možemo i nikada nismo isključivo sami krivi, to je manje bitno. Uvijek je manje bitno tko je kriv. Puno bitnije je kako nešto popraviti. A uglavnom je najbolje i najbrže popraviti sebe. Za početak.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 22.01.2018