Stalno drvimo o invalidninama i pristupačnosti, no treći dio svetog trojstva problema osoba s invaliditetom smo pomalo zapostavili

 

Baš kad mi se učini da sam pri kraju s temama i da ću se konačno morati početi ponavljati ili prestati pisati ove dosadne kolumne, sjetim se nečega o čemu nisam uopće pisao ili nečega o čemu nisam dovoljno pisao. Nastavi li se tako, nikada me se nećete riješiti. No uvijek možete smisliti peticiju da me maknu. Možda i referendum.

Stalno drvimo o invalidninama i pristupačnosti, no treći dio svetog trojstva problema osoba s invaliditetom smo pomalo zapostavili. Bar ja u kolumnama jesam, priznajem. A dosta je važno. Možda ne kao invalidnine i druga slična prava ili pristup uslugama i sadržajima, ali je važno. Važno je na jedan pomalo drugačiji način.

Danas ćemo pričati o ortopedskim pomagalima i asistivnoj tehnologiji. Konkretno, o tri razine problema koji ja vidim u ovoj priči. Tri razine problema koji ovo čine još jednim nedovoljno dostupnim osnovnim ljudskim pravom. Kao da imate prekrasan kolač ili komad kulena ispred sebe, ali kad posegnete za njim i dođete preblizu, dobijete Krampusovom šibom po prstima. Stara priča.

Prva razina problema su proizvođači. Nisam ekonomist, no poduzetništvo me zanima pa ponešto znam o tržištu – ponuda, potražnja i slične stvari. Jasno mi je da su ortopedska pomagala i asistivna tehnologija vrlo specijalizirani proizvodi. Usmjereni su na vrlo usko tržište jer, budimo realni, napravite li nešto što će koristiti baš svim osobama s invaliditetom – a nećete, jer je nemoguće zadovoljiti potrebe svih vrsta invaliditeta – opet će to biti proizvod usmjeren na tek 10 do 13 posto populacije. Maksimalno. A to je malo. U najboljem slučaju je malo. Dakle, da bi vaša tvrtka bila održiva i profitabilna, budući da možete prodati vrlo mali broj svojih proizvoda, vi ih morate prodavati po relativno visokoj cijeni, koliko god vaše namjere bile filantropske. To je jednostavno zakon tržišta. Ili tako, ili nikako. Ne mogu se, međutim, oteti dojmu da su cijene prenapuhane. Ne živimo više u svijetu i vremenu u kojem bi relativno bazična softverska rješenja , akumulator, električni motor, komad plastike ili aluminija morali biti toliko skupi. Vrlo često i preskupi u odnosu na kvalitetu proizvoda koji se nudi. Ne sumnjam da proizvođači doista jesu dio problema, a na ruku im zasigurno ide i manjak konkurencije. No oni su samo jedan dio jednadžbe s cijenama.

Drugi dio te jednadžbe, ali i druga razina problema su, pogađate, dobavljači. Jasno, i tu se ponavlja slična priča o tržištu. Pa idemo o onome što dobavljače razlikuje od proizvođača. Dobavljači, ili distributeri, opremu nabavljaju od proizvođača i zatim je prodaju nama, potrošačima. Tek u ovom dijelu priče mi smo, zapravo, upoznati s cijenama. Ako neka invalidska kolica koštaju, recimo, 10.000 kuna, to je količina novca koju dobavljač od nas traži za taj proizvod. Mi ne znamo koliko je dobavljač platio ta kolica kada ih je nabavio od proizvođača, no sigurno je to bilo manje od 10.000 kuna. Tu dolazimo do problematičnog dijela. Ako proizvođači i jesu filantropi, dobavljači sigurno nisu, bar ne svi. To znamo jer s njima imamo doticaja. Napuhat će cijenu, možda i prevariti. Otezati s isporukom. Nisu svi takvi, ali nemamo uvijek izbora. A onda se u igru, kao uvod u treću razinu, uključe i liječnici koji vam pišu preporuke i odobravaju to što trebate. Pa je tako sasvim moguće da je vaš liječnik u dogovoru s dobavljačem koji baš i nema ono što vi želite ili trebate. I onda nije problem samo cijena, nego i iskvaren sustav i loši ljudi.

Sustav. Sustav je nekako uvijek bar dio problema. Tako je i tu. Treća razina problema. Ne moram ni spominjati da je nepošteno. Nepošteno je što je tako teško doći do nečega što je osnovna potreba. A kada i uspijemo, ako uspijemo, to uglavnom moramo previše platiti. Ili se zadovoljiti drugorazrednom robom koja ponekad ne zadovoljava minimalne uvjete koje očekujemo, koji nam trebaju. Nije nepošteno, ali je neshvatljivo da se pravila tako često mijenjaju. Svaki put kada odem liječniku, iznenadim se. Sad nemam pravo na ovo, sutra na ono. Sad mogu nešto dobiti, za dva dana više ne. Pa dajte nam barem jednu konstantu u životu! Toliko ste već novca potrošili na papire za tiskanje novih propisa da ste mogli svim osobama s invaliditetom osigurati potpuno besplatna pomagala! I kakva je to glupost da moram vraćati kolica čije je sjedalo napravljeno po mom otisku, samo za mene? Gdje su sva ta vraćena pomagala? Toliko gluposti. Toliko pitanja na koja nikada ne dobijemo odgovor.

Za kraj... Što za kraj? Ni sam nisam siguran. Ovo jest ozbiljan problem, ali završit ću s trunkom optimizma. S obzirom na napredak tehnologije i status invaliditeta, za koji mi se čini da polako čak ulazi u sferu trenda, moguće je da bi i industrija ortopedskih pomagala i asistivne tehnologije mogla doživjeti promjenu. Konkretno, nadam se većoj konkurenciji, što će dovesti do pada cijena, ali i većem i boljem izboru.

U toj mojoj pozitivnoj viziji ipak me najviše veseli pristupačnija i privlačnija tehnologija za osobe s invaliditetom, koja neće pozitivno utjecati samo na kvalitetu našeg života, nego i na percepciju invaliditeta u društvu.

Živi bili pa vidjeli, rekli bi slijepi.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 09.10.2017