Iskustvo je ono najbitnije, ne postoje instant rješenja, ni Google za život. Kroz sve situacije koračajte strpljivo, polako, sigurno i uspjeh neće izostati

 

Danijela Vidas rođena je u prosincu 1993. u Rijeci. S obzirom na to da je sa sestrom blizankom prijevremeno rođena, tri mjeseca su provele u inkubatoru u kojem se sve, kako kaže Danijela, zakompliciralo umjesto da im je pomoglo. Do četvrte godine života sam slabo vidjela, a onda potpuno oslijepila.

"Sestra pak ima cerebralnu paralizu i u kolicima je. Imamo još tri starije sestre i živimo na Otoku Rabu", priča nam Danijela.

"U vrijeme našeg odrastanja, u našoj sredini nije postojala nikakva edukacija za rad s osobama s invaliditetom u vrtićima kako bi mogle odlaziti tamo svakog dana , družiti se i integrirati u društvo pa je mama s nama bila kod kuće 24 sata dnevno. Dok nismo krenule u školu sestra i ja družile smo se uglavnom samo s bratićima i sestričnama .

"S prvim danom škole smo se razdvojile jer smo upisale različite škole u Zagrebu. Osnovnu školu sam završila u Centru za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' gdje sam po prvi put pronašla prijatelje zbog čega sam se osjećala važno jer do tada nisam osjetila što to znači imati društvo. Iako mi je u početku bilo jako teško biti razdvojena od obitelji, ipak sam s vremenom prebrodila dječju tugu i počela se baviti različitim aktivnostima", nastavlja Danijela o periodu koji joj je otvorio vrata u potpuno nove izazove i osamostaljenje, a otkrila je i svoje talente.

"Oduvijek sam voljela pjevati pa sam pjevala u školskom zboru i okušala se na školskim pjevačkim natjecanjima. Iskreno, mikrofon u ruci mi je stvarao pozitivnu energiju i istinski sam uživala u tome. Upisala sam i glazbenu školu – instrument klavir. Učeći paralelno note, slova i brojke na Breilovom pismu ponekad mi se znalo sve to pomiješati u glavi, ali sve se na kraju ipak posložilo. U šestom razredu sam na inicijativu profesora tjelesne kulture krenula sam na skijanje gdje sam učila skijati s trenerima educiranim za rad s potpuno slijepom osobom. Odlazila sam u kampove, družila se i usavršavala skijanje. Skijam još i danas i odlazim na klupska natjecanja u reprezentaciji."

Danijela ovdje posebno ističe pozitivnu ulogu svojih profesora, psihologa i ostalih djelatnika u Centru 'Vinko Bek' jer su pridonijeli svemu što je ona danas. Bez obzira na to što ima obitelj oni su joj stvarali školske navike, prepoznavali talente, poticali ju i točno znali procijeniti što sve ona može.

"Srednjoškolsko obrazovanje sam također nastavila u Vinko Beku – smjer Poslovni tajnik. Kroz teenagersko vrijeme pratila sam talent show natjecanja, a na nekima sam i nastupala, no nažalost mojih 5 minuta slave, kako u šali volim reći svaki put bi brzo prošlo, već nakon dvije tri audicije. Iskreno, znam da još moram poraditi na pjevačkim sposobnostima, a nekoliko puta sam pomislila da je problem sljepoća jer su odlasci na takve audicije dinamičan proces koji ponekad traje i cijeli dan. Možda sam u krivu i ne bih htjela nikog povrijediti ovom izjavom stoga neću duljiti o tome", navodi Danijela i ponovno se vraća na svoju najbuntovniju fazu - srednju školu.

"Bilo je puno anegdota, svih se ne mogu ni sjetiti. Ponekih događaji i nisu za javnost da me ne bi bilo sram, jednostavno je to bila faza 'što na umu to na drumu'. Nije me previše bilo briga kakvo će tko mišljenje imati o meni, čak me i moja odgajateljica u učeničkom domu učila da se moram znati nositi s ljudima i događajima, da se moram uozbiljiti i birati riječi u raznim situacijama što mi je uvelike pomoglo po završetku škole za nastavak obrazovanja, naravno i godine i životno iskustvo odradili su svoje" priča nam.

Danijela je 2015. upisala Poslovnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. "Ne mogu ni opisati koliko mi je u početku bilo teško, prostor fakulteta je ogroman i trebalo mi je dosta da ga upoznam , bar ono što mi svakodnevno treba. Najteže je bilo pronaći dvoranu u koju moram na predavanje, a pritom nikog iz svoje grupe nisam poznala. S obzirom na to da sam komunikativna i snalažljiva uspjela sam se dosta brzo uklopiti. Pomoglo mi je i to što sam srednjoj školi, između nekoliko rehabilitacijskih programa, odlazila i na peripatologiju, za one koji ne znaju, to je program u kojem se slijepa uči kretati pomoću bijelog štapa.

Tehniku hodanja sa štapom sam dovoljno dobro naučila, ali s obzirom na to da kroz srednju školu nisam točno znala što želim upisati, odnosno imala sam na umu neke druge studijske programe na različitim fakultetima, peripatologom iz Centra učila sam savladavati prostor na drugom fakultetu. Na početku studija puno sam toga morala naučiti. Moram reći da mi je u početku studiranja ponajviše pomogla ekipa iz studentskog doma, odnosno prijateljice iz srednje škole sve dok se nisam malo bolje snašla. Jedino što sam stvarno željela je osamostaliti se i što manje ikoga tražiti pomoć."

Danijela je svojom upornošću došla do druge godine na fakultetu i puno se toga promijenilo.

"Uozbiljila sam se, naučila puno toga i postala sigurnija u sebe. Studij je dovoljno zahtjevan za slijepu osobu jer ima puno kolegija na kojima se zahtijeva računanje, formule i grafikoni, osim teorijskog dijela, ali sve se da odraditi samo mi treba više vremena nego ostalim studentima. Ponajprije zbog nabave i pripreme literature iz koje učim. Oko pripremanja literature pomaže mi jedna udruga za osobe s invaliditetom i to mi uvelike daje na vremenu jer sama ne bih sve mogla stići. Želim zahvaliti i profesorima s Fakulteta koji imaju strpljenja objasniti mi ono što ne razumijem na konzultacijama. Do sada sam puno toga naučila, što iz knjiga, što iz života, ali životno iskustvo je ono najbitnije jer ne postoje instant rješenja, ni Google za život. Ponekad se jednostavno treba znati naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. Znam da ne želim biti samo broj u statistici osoba s invaliditetom, a moja formula za uspjeh je: strpljivo, polako i sigurno, što savjetujem svim osobama s invaliditetom pa i ostalima", zaključuje za kraj Danijela.

Anita Blažinović

Objavljeno: 03.10.2017