Bio sam oduševljen performansom koji je odradila Udruga tetraplegičara i paraplegičara Osijek, ukazujući na zlouporabu prava na parkirna mjesta namijenjena osobama s invaliditetom

 

Nekako kao da se igramo bez pravila i pravilnika. Zašto smo sebi dopustili luksuz stagniranja i pasivnosti. Što je tome razlog? Izazov invalidnosti? To bi nam trebao biti poticaj, to bi nam trebala biti dodatna snaga za glasno upozoravanje na situaciju o ugroženosti osnovnih ljudskih prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

Bio sam oduševljen performansom koji je odradila Udruga tetraplegičara i paraplegičara Osijek, zajedno sa svojim volonterima, ukazujući na zlouporabu prava na parkirna mjesta namijenjena za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Za naše medije to je bila usputna vijest, a za navedenu grupaciju to je pitanje od životne važnosti. Ali mislim kako smo opet mi same osobe s invaliditetom tome krivi. Pitam se jesmo li mogli ovaj performans odraditi u nekoliko gradova i tako biti tema dana, pokazati kako smo zajedno ustrajni u našoj nakani - izboriti se za ravnopravan status u zajednici.

Ali ima još nešto što me muči. Kako me život doveo u grad Trogir ovog ljeta sam svjedočio da stranci parkiraju na mjesta označena za osobe s invaliditetom. U nekoliko navrata sam intervenirao, ali oni su uporno tvrdili kako to nije mjesto za osobe s invaliditetom, oni su navikli i poštuju znak koji je sačinjen od bijele boje koja ocrtava znak osobe s invaliditetom u kolicima i plave usred koje se taj bijeli stilizirani znak nalazi. Za njih ne postoji parkirno mjesto za osobe s invaliditetom označeno žutom bojom. Želim reći kako smo mi ti koji moramo prisiliti zajednicu da se parkirna mjesta obilježavaju sukladno međunarodnom znaku za osobe s invaliditetom i da se koriste isključivo bijela i plava boja, kako je to međunarodnim znakom i propisano.

Danas je kazna za zlouporabu tog parkirnog mjesta sramotnih 500 kuna i ne znam kada je i kome naplaćena, barem u ovim našim krajevima, jer ono poruka 'na pet minuta' je neograničena. Isto tako danas znak pristupačnosti ima svatko tko je dobio nekakav status osobe s invaliditetom, taman to bilo i 30 posto na PTSP. Godinama već upozoravam kako pravilnik o tjelesnom oštećenju diskriminira osobe s invaliditetom koji su invalidnost stekli kroz svakodnevicu u odnosu na osobe koje su invalidnost stekli u domovinskom ratu. Iako sam o tome već pisao, ponovit ću da civilni invalid amputirac potkoljenice ima 50 posto invalidnosti, a vojni invalid ima 70 posto, ako ne i više. Sukladno tome civilni invalid nema pravo na oslobađanje od cestarine prilikom registracije vozila i nema pravo na korištenje povlastice na besplatne autoceste, dok vojni invalid ima, a Ustavom Republike Hrvatske pred zakonom svi smo isti. Što znači svaki amputirac za istu amputaciju mora imati isti postotak oštećenja ili neki drugi povlašteni položaj koji se ostvaruje sukladno izazovu invalidnosti.

Stoga ovaj performans koji se dogodio u Osijeku u organizaciji Udruge teraplegičara i paraplegičara treba biti poticaj svim ostalim udrugama osoba s invaliditetom na aktivniju ulogu u borbi za ljudska i građanska prava OSI populacije. U današnje vrijeme svjedoci smo velikog broja udruga koje su registrirane kao borci za ljudska prava, ali interesantno nitko od njih ne spominje ugroženost osoba s invaliditetom, za njih osobe s invaliditetom nisu u fokusu ljudskih i građanskih prava. Oni se bore za manjine i manjinske zajednice koje, nažalost, danas određuju politiku naše zemlje. Ne mogu da ne primijetim kako se nas osobe s invaliditetom i zlostavlja i iskorištava i zapušta, ali to nikome nije važno. Stoga mislim kako mi sami moramo svima pokazati kako smo i vašni i sposobni, kako smo aktivni i pronicljivi, kako smo uporni i predani, kako nam je stalo da budemo prepoznati kao odgovorni i produktivni. Pokažimo kako zakoni koji su doneseni i koji reguliraju prava osoba s invaliditetom nisu samo mrtvo slovo na papiru.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 28.09.2017