Zašto svi ti dušebrižnici i zaštitnici ženskih prava GLASNO ŠUTE kada je u pitanju majka djeteta s teškoćama u razvoju, kada je riječ o majci osobe s invaliditetom, kada je u pitanju žena s invaliditetom

 

Često čitam članke i eseje o diskriminaciji žena. I uistinu, žene su u mnogočemu podcijenjene - na radnom mjestu, u politici, ponekad i u vlastitom domu.

No možemo li to nazvati diskriminacijom ako je to izbor same žene? Kako možemo reći da je žena diskriminirana ako ona ne želi izgubiti dodir s bližnjima a sve da bi stekla neko radno mjesto, kako definirati pojam kada se žena sama ne želi baviti politikom, dakle ne želi da obitelj ispašta zbog njenzinih radnih ili političkih obaveza.

Znam kako mi još uvijek nismo sazreli za razmišljanje (djelovanje!) koje sugerira da svaka osoba ima jednaka prava. Još uvijek smo izgubljeni u prošlosti koja nije dorasla sveopćoj ravnopravnosti, bilo rodnoj ili bilo kojoj drugoj. Ne želim se upuštati u polemiku niti raspravljati o diskriminaciji žena. Želim tek naglasiti kako treba poštivati svačiji izbor. Upravo nepoštivanjem tog izbora činimo najveću diskriminaciju.

Ipak, ovo me pitanje muči i nikako ne mogu razumjeti nedostatak javne polemike: zašto svi ti dušebrižnici i zaštitnici ženskih prava GLASNO ŠUTE kada je u pitanju majka djeteta s teškoćama u razvoju, kada je riječ o majci osobe s invaliditetom, kada je u pitanju žena s invaliditetom.

One nemaju pravo izbora, jednostavno su prisiljene odreći se svega kako bi bile uz svoju djecu koja trebaju cjelodnevnu njegu, koje su prisiljene trpjeti, uz to biti nježne i strpljive kada se dogode razni stresovi, one sve to moraju podnijeti i opravdati. Te žene su po svim osnovama diskriminirane, potplaćene su, nemaju pravo na izbor, nemaju se kome požaliti, znanje stječu iskustvom i svakodnevnim radom.

A mi i dalje lupetamo o diskriminaciji žena. Pa gdje su ti razni dušebrižnici, gdje su te Babe, Kuće za ljudska prava, gdje su te Teršlićke, Pusići, Tomići, sva ta uzvišena gospoda i dame za koje se čitava Hrvatska diže kada im mrva govna zamiriše ispod nosa.

Samo jedan dan, dame i gospodo, provedite s majkom djeteta s teškoćama u razvoju - onda ćete shvatiti što je diskriminacija.

Samo jedan dan posvetite pažnju ženi s invaliditetom koja ne miče ni rukama ni nogama - onda pišite i borite se protiv diskriminacije.

Nedavno sam čitao kako je James Damore internim dopisom u kojem ukazuje na diskriminirajući odnos prema ženama koje su manje zastupljene u IT sektoru. U svom prigovoru ukazao je na utišavanje osoba s tradicionalnim vrijednostima u namjeri kako bi se dogodilo pozitivno i ravnopravno radno mjesto za žene. U svom dopisu ukazao je kako se osobe s tradicionalnim uvjerenjima često boje izraziti svoje neslaganje s liberalnim kolegama. James Damore nije više zaposlenik Googlea, nakon navedenog dopisa dobio je otkaz jer se usudio ukazati na izazov koji remeti ideološku komoru nametnutu svim zaposlenicima. Neke su diskriminacije očito previše svete da bi se o njima raspravljalo.

Čovjek sam koji vjeruje i podržava sve vrste uključenosti i ravnopravnosti, mislim kako nam to svima treba biti izazov. Stoga ne možemo izostaviti niti jednu rasu, nacionalnost ili spol, a ne možemo izostaviti niti jednu vrstu društvenog okruženja ili životnih izazova. Ne smijemo se suprotstaviti niti jednoj vrsti izbora, niti smijemo zanemariti činjenicu kako je to nemoralno i ekonomski neisplativo.

Na kraju, ne tražimo od drugih ono što nismo sami u stanju živjeti. Ne zaboravimo da su majke djece s teškoćama u razvoju i žene s invaliditetom prije svega - samo žene.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 17.08.2017