„Navodno Strasbourg je vratio slučaj borovskih radnika na Ustavni sud da riješi to pitanje, da ne plaćaju penale. Kao treba da nam isplate. Priča se, al sve stoji. Šta se čeka? Ljudi umiru, u dugovima su zbog kredita. Razočarani smo sistemom, političkim strankama

 

Bukvalno sustav je debelo zakazao kao i u mnogim pitanjima“, rekla je Zagorka Malinović (58) iz Vukovara, prometna tehničarka u mirovini, koja je osnovala Udrugu žena Bobota te svojevremeno organizirala i sudski proces za ostvarivanje prava borovskih radnika – pripadnika nacionalnih manjina, radi otpremnina.

Završila je srednju Prometnu školu, a tijekom života radila je u Kombinatu gume i obuće 'Borovo' kroz 15 godina. U invalidskoj mirovini je od 2007. godine, 'nakon brojnih pokušaja i odbijanja'.

„Radila sam u Borovu ukrase, što je jako precizan i odgovoran posao. Obrađivala sam uz to i zemlju, hranila svinje, brinula o ocu, a uz sve bila sam i članica u Udruzi invalida Kuna Vinkovci od 2000. do 2011., gdje sam bila aktivna: skupljala članove u mojoj okolini kojima je donirano petero kolica, zatim odlazila na seminare u Osijek, Sutomore, Zagreb, gdje su bila organizirana druženja i sastanci glavnog odbora. Dosta aktivnosti popratila je i TV Vinkovci. Udruga Kuna je udruga civilnih invalida i puno mi je pomoglo da sam bila uključena u nju jer sam shvatila svoje mogućnosti, a i bila sam odlično prihvaćena, s obzirom da sam pripadnica nacionalne manjine“, pojasnila je.

Malinović živi sama. Posjeduje kuću, o kojoj se sama brine, što predstavlja velike probleme s obzirom na invaliditet, pogotovo vezano za košenje trave, a i vezano za financije, naročito za plaćanje komunalija.

„Jedva hodam, a nitko iz lokalne zajednice se ne zanima za nas invalide. Susjedi ne primjećuju, rodbina živi svoj život, primanja takva da jedva čekam prvi. Zdravstveno žalosno uz participaciju, plaćanje lijekova, odbijanje zahtjeva za toplice. Prisiljena sam da radim ono što ne mogu, ne smijem. Nivo svijesti pojedinaca i društva u cjelini jako je mali“, požalila se.

Malinović je oboljela od dječje paralize u svojoj prvoj godini života, 1960. godine, zbog čega je dobila 60 posto invaliditeta na donje ekstremitete.

„Te 1960. godine vladao je virus kao i opake bolesti. Bilo nas je 99 djece u osječkoj bolnici, a tada nisam bila cijepljena jer moji nisu bili u mogućnosti i nisu znali za to. Moj brat i sestra u to vrijeme nisu bili cijepljeni, ali su ostali zdravi“, pojasnila je Malinović. 

Kako se sve odrazilo dalje u životu u zdravstvenom smislu?

„Imam deformirano stopalo i tanju desnu nogu. Mogu hodati uz pomoć jedne ili dvije štake na kratkoj relaciji, stajanje na mjestu traje kratko, sjedenje je ograničeno, a mobilnost jedino uz pomoć prilagođenog automobila“, objasnila je, napomenuvši da ima i velike probleme s kralježnicom, štitnjačom, visokim tlakom i karpalnim živcem u šaci, što jako utječe na psihički i fizički razvoj.

Tijekom života često je nailazila na nerazumijevanje okoline u kojoj živi, uz poniženja i vrijeđanja.

Malinović je osnovala Udrugu žena Bobota u svom mjestu 2010. godine, koja je imala oko 50-ak članova na samom početku.

„Okupljali smo žene iz mjesta radi druženja, novih spoznaja života, radili ručne radove - zlatovez, ukrašavanje predmeta i izlaganje na tradicionalnoj manifestaciji - Vidovdan, što je u to vrijeme prvi put HRT zabilježila video zapisom i objavila u emisiji za nacionalne manjine. Godine 2011. napustila sam Udrugu, radi smrti moje sestrićke. Inače je to bilo jako dobro iskustvo i korisno za moje poimanje stvarnosti u današnjem životu“, rekla je.

Trenutno je angažirana u Udruzi osoba s invaliditetom 'Vuka' iz Vukovara, gdje dolazi na radionice i izrađuje ukrase na bocama, uključuje ostale osobe s invaliditetom i sudjeluje s ostalim članovima na druženjima.

Zbog niskih primanja mora sama uzgajati hranu u vrtu, nešto povrća i voća. Uz to vozi automobil već 40-ak godina, ali trenutno joj je potreban adaptirani automatik, radi bolje mobilnosti. Često dane provodi šetajući po dvorištu u društvu psa i mačka, uz druženje sa susjedima.

Nastoji da ne odustane od sebe: „Rad na sebi, da bi s divljenjem prihvatila svaki novi dan koji dobijam na dar. Preživjela sam teške traume, poput smrti sestre u 30., brata u 42. i sestrićke u 31. godini, moje frustracije iz djetinjstva, kao što su bili odlazak u školu biciklom, ograničenost kretanja kući, česta ostavljanja na stanici od strane vozača, česta padanja. Prošla sam svašta, između ostalog i 13 operacija kod najboljih liječnika, ali bez rezultata.“

Život u Vukovaru, s aspekta osobe s invaliditetom, opisuje na sljedeći način: „Mnogo bolji nego prije. Nažalost ima nas dosta, ali nismo dovoljno prepoznati od društva u cjelini. Zapošljavanje osoba s invaliditetom je 'ograničeno', prava su jako mala – gotovo nikakva s obzirom na naše stanje i mogućnosti. Život je jako težak u smislu financijske strane. Moram istaknuti da nam se ne omogućava oporavak u toplicama, a sami si ne možemo priuštiti. Također, mobilnost je dosta ograničena, a sve to prati usamljenost, potreba za tuđom pomoći koja je neorganizirana i nedostatna mnogima.“

Problem s kojim se godinama suočava, a neophodno joj je za ublažavanje zdravstvenih tegoba, je odlazak na stacionarnu rehabilitaciju.

„Rehabilitacija mi je prijeko potrebna. Dječja paraliza ostavlja svoja oštećenja samim oboljenjem, a s vremenom se pogoršava i treba održavanje, kako bi mogli biti dio sposobnih članova društva. Stopalo mi je deformirano i nemam dobar oslonac na njega, a s godinama oštećenja se još više šire na cijelu oštećenu nogu, kao i na drugu, koje trpe sav teret jer su moj pokretač i oslonac u svakom trenutku. Kičma se prilagođava mom šepanju na jednu stranu i tako se krivi - što me je dovelo skoro do operacije. Lijeva ruka je opterećena zbog hodanja sa štakom te sam morala operirati  karpalni živac '2'. Prisiljena sam sjediti kod kuće, u prirodi, jer sam još više  ograničena hodanjem. Smatram da su toplice samo za izabrane. Zbog svega moja psiha se hrani tabletama, kontrolira, puca. Visok tlak već 16 godina varira i voza me od tableta do tableta, od doktora do doktora. Štitnjača ima dva čvorića i da dalje ne nabrajam“, pojasnila je Malinović.

Problem najviše vidi u zakonu, koji se ne primjenjuje na sve jednako: „Oboljeli od dječje paralize prije su mogli koristiti jedanput godišnje rehabilitaciju, što meni nisu davali. Sada nije na spisku i nemam s tom dijagnozom kao niti s bilo kojom drugom nikakva prava. Ono što doktor specijalist – ortoped ili fizijatar - napiše, njima ništa ne znači. Potrebne su česte posjete doktorima, više lijekova, a nama treba više novca za razne kreme. Međutim nitko se ne pita da li mi imamo taj novac. HZZO mijenja zakone kako se tko sjeti i kako kome odgovara. Kao 'oni su beznačajni u društvu i njima ćemo uskratiti život'. Rehabilitacija od 21 dan bi mi dopustila da budem svoja i korisna, naprosto živa kroz godinu dana.“

Malinović je organizirala svojevremeno i sudski proces za ostvarivanje prava borovskih radnika radi otpremnina, zbog čega je sudjelovala u 'Latinici' 2008. godine te je često bila politički uključena u razgovore.

„Pitanje borovskih radnika jako je kompleksno sada, jer je učinjena nepravda prema radnicima drugih nacionalnosti. Radnici hrvatske nacionalnosti dobili su otpremnine iako nisu radili za vrijeme progonstva, dok radnici srpske nacionalnosti  to nisu mogli dobiti iz političkog razloga, jer naši predstavnici iz Udruženja radnika Borovo kao i politička stranka prodali su naše interese radi novca i svojih političkih fotelja. Tad sam organizirala potpisivanje peticije s još tri osobe na koje se odazvao jako veliki broj ljudi“, rekla je Malinović.

Objasnila je da je najveći preokret doživljen kada je većina radnika otrčala da potpiše svojevremeni sporazum sklopljen od strane predstavnika Srpske stranke, iako 'nisu znali šta potpisuju' jer 'mali broj je bio svjestan što stoji iza toga'.

„Kad su poslije saznali, lupali su glavu jer su shvatili da su prevareni. Nas nekoliko nismo potpisali“, nadodala je, rekavši da još uvijek čeka zajedno s oko 1000 osoba odgovor iz Strasbourga.

„Navodno Strasbourg je vratio slučaj borovskih radnika na Ustavni sud da riješi to pitanje, da ne plaćaju penale. Kao treba da nam isplate. Priča se, al sve stoji. Šta se čeka? Ljudi umiru, u dugovima su zbog kredita. Razočarani smo sistemom, političkim strankama. Bukvalno sustav je debelo zakazao kao i u mnogim pitanjima“, rekla je Malinović za kraj.

 

Tekst i fotografije: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 22.05.2017