Svijet bez osoba s invaliditetom i bez djece s teškoćama u razvoju nikada neće biti lijep ovoliko koliko je sada, nikada neće znati prepoznati dobro u čovjeku

 

Ništa nije tako lijepo kao imati snove i živjeti ih. Većina naših života sastoji se od bježanja, od izgovora, od opravdanja. Uvijek je netko drugi kriv za naše propuste, za naše neuspjehe. Kada nemamo koga za okriviti onda se pozovemo na prošlost, ona je uvijek alibi za naša odustajanja, za naše promašaje. Zar nam je potrebno pamtiti prošlost da bi živjeli danas, zar nam je potrebno naglašavati sve ono što nam se dogodilo u prošlosti da bi dokazali da smo mogli drugačije.

Život nas svakodnevno dovede do raznih križanja na kojima može biti nekoliko odvojaka, ali uvijek biramo samo između dva smjera, pravog i pogrešnog. Svi oni koji znaju da su u životu griješili znaju da je najbolje da šute i onda kad znaju da su upravu. Stajati na deset odvojaka i izabrati koji je pogrešan a koji je pravi ravno je čudu. No hrabrost je ta koja odlučuje koji odvojak je pravi. Sve dok sumnjamo u svoj izbor, u svoju odluku svaki odvojak će biti krivi izbor, ali kada smo spremni ići dalje, kada nam nije važno što smo uradili na prethodnim križanjima, već isključivo ono što ćemo učiniti taj tren, kada smo spremni sa sobom ponijeti odgovornost i obaveze, tada smo izabrali pravi smijer.

Svijet u kojem živimo izigran je i iscrpljen, rekao bih umoran od svih onih koji žele dotaknuti radost na tuđi račun. Stajati na cesti, čekati prolaznika da ti pomogne proći samo jednu stepenicu, ponižavajuće je, kretati se kolnikom pomoću invalidskih kolica i naići na automobil koji vam je prepriječio put ponižavajuće je. Biti izdan od strane zajednice kojoj pripadate stvara u nama bijes, nezadovoljstvo, osjećaj odbačenosti, ali i mi trebamo dati svoj doprinos da bi se to uklonilo. Znam da zajednica o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju vodi ponižavajuću politiku, politiku milodara, ali to je naša zajednica, naša odgovornost, naša obaveza. Mi smo ti koji moramo ukazati na nedostatke, mi smo ti koji moramo ponuditi rješenja. Vjerujem da smo umorni od silnog ukazivanja, silnog dokazivanja, ali nikada ne smijemo odustati, jer ako odustanemo nismo odustali od zajednice, odustali smo od sebe samih.

Za ostvariti snove nema potrebe čekati na druge, nema potrebe ni osvrtati se na prošlost, dovoljno je znati što hoćemo, kuda idemo, dovoljno je snažno gospodariti vlastitim idejama, vlastitim izazovima. Ako znamo što želimo i kako to ostvariti učinili smo većinu posla i ako tome dodamo odgovornost, ne možemo ne uspjeti, ne može se dogoditi da nismo na pravom putu. Najlakše je reći umoran sam od stalnih moljakanja, ali zašto moramo moljakati?! Pozovimo se na prava, pokažimo da je naša različitost bogatstvo zajednice, pokažimo da smo vrijednost koja stvara nove vrijednosti. To je taj pravi put, vjerovati u sebe i svoje poslanje. Nema te barijere koju ne možemo prevladati ako nam je stalo, ako ćemo se dovoljno snažno potruditi, ako ćemo vjerovati i ako padnemo, posrnemo, neka nam ne bude teško krenuti ponovo sve ispočetka. To je život, to je križanje bez putokaza na kojem donosimo pravu ili krivu odluku i samo odgovorni, samo oni koji imaju karakter uspijevaju, jer karakter i odgovornost su znakovi od koji se stvaraju vođe, vizionari, bez obzira na njihove životne izazove.

Znam koliko je teško pokrenuti sve iz početka, znam koliko je teško pokušavati, a rezultata nigdje, ali to smo mi, to su naši životi, to su ta križanja na kojima biramo pravi ili pogrešan put, to su ti izazovi na kojima biramo odustati ili ići dalje.

Svijet bez osoba s invaliditetom i bez djece s teškoćama u razvoju nikada neće biti lijep ovoliko koliko je sada, nikada neće znati prepoznati dobro u čovjeku, ako nije osjetio onaj istinski teret. Znam da ne možemo uvijek davati, ali nikada ne smijemo odustati od sebe, od svojih borbi, od svojih snova. Ako se umorimo ponekad, sjetimo se zašto smo tu i krenimo dalje, onako polako i na križanju samo odaberimo pravi put, put odgovornosti, put obaveza. I nikada ne zaboravimo: zajednica to smo i mi.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 22.10.2015