Ovo je dirljiva priča o majci i sinu koji prolaze kroz turbulentno razdoblje 'oboružani' samo bezuvjetnom ljubavlju i hrabrošću, a koji danas hitno trebaju pomoć dobrih ljudi

 

"Otkad je krenuo privatno prije šest godina na vježbe u Hatzovu, Patrik je počeo dobro pričati, sastavljati rečenice. Život nam je svima 'buknuo' u pozitivnom smislu. Primijetili smo da mu terapija godi tako da do današnjeg dana nismo prestajali odvoziti ga svakodnevno tamo. Doktorica je postignula zaista dobre rezultate s njime“, rekla je majka Ružica Vidović vezano za napredak svog bolesnog sina Patrika.

Obitelj Vidović živi u Gračecu, udaljenom pet kilometara od Dugog Sela, u Općini Brckovljani. Sastoji se od pet članova: oca Miroslava (43) – hrvatskog branitelja koji je dan-danas aktivno vojno lice, majke Ružice (42) – koja je roditelj njegovatelj te troje sinova. Najstariji Dominic (21) studira na trećoj godini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dvoje 17-godišnjih blizanaca: Luka je učenik srednje Opće gimnazije u Dugom Selu, a Patrik je zadobio sudbinu prilikom poroda da živi kao dijete s teškoćama u razvoju, odnosno kao mladić s invaliditetom.

Da je lako, nije. Ali zajedništvo je na svakom koraku. Živi se skromno, s velikim osjećajem jedni za druge, posebno za Patrika. Kako hrvatsko zdravstvo ne pokriva terapiju koja se pokazala kroz prethodne godine neophodnom za njegov daljnji napredak, prisiljeni su zamoliti pomoć ljudi dobra srca.

A tko je Patrik i kakve zdravstvene probleme ima, najbolje opisuje njegova majka Ružica, ujedno i njegovateljica.

"Rođen je iz blizanačke trudnoće. Liječnici su prekasno reagirali prilikom poroda. Zahtijevali su da rodim prirodnim putem, mučila sam se satima, da bi odreagirali na kraju izmaka mojih snaga kada su ustanovili da je jedna od beba klinički mrtva, jer je ostala bez kisika. Tada su mi odmah dali anesteziju i porodili me na carski rez. Patrik je u trbuhu prestao disati, a kad su ga izvadili oživljavali su ga 15-ak minuta. Prodisao je, preživio, ali je zadobio brojne dijagnoze zbog teškog oštećenja mozga: cerebralna paraliza, teža metalna retardacija, epilepsija, loše vidne percepcije – još uvijek uz okretanje glave, strabizam – pa je s dvije godine operiran jer su mu bježale očice. Kad je imao devet godina, morali smo ga podvrgnuti produženju tetiva na nogama u tri faze, na Šalati: u preponama, iza koljena i kod pete. Kako je bio konstantno na prstima te imao učestale spazme, tetive su se bile skratile. Zatim, imao je hidrotefalus – kao posljedicu krvarenja u mozak pri rođenju, zbog čega se počela nakupljati voda u glavi. S tri godine ugradili su mu operacijski pumpicu da mu ne bi počela rasti glava, koja mu je i dalje u glavi.“

Kada je Patrik imao šest mjeseci, doživio je prvi epileptički napad.

"Tada nam je u Vinogradskoj bolnici rečeno da ima west sindrom, što je najteži oblik epilepsije. Također, rekli su da će biti biljka kroz cijeli život, da će jesti na slamku i da nikad neće reći 'mama'. Prestrašili su me, plakala sam, ali nisam htjela u to vjerovati. Odlučila sam se sa suprugom i obitelji boriti za Patrika, koliko god nam to mogućnosti dopuštale. Na Rebru smo za par godina ustanovili da nam dijete ipak nema taj sindrom, a do tada je bio pod velikom dozom sedativa. Zbog svih jakih tableta, bio je jako uspavan pa nije bilo učinaka na terapijama kroz dugi niz godina. Tada je promijenjena terapija i započeo je sasvim drugi život, za njega bolji i lakši, jer su se počeli osjećati pomaci i rezultati na vježbama. Doktorica Jurin ga je spasila, jer je maknula sve antiepileptike i krenulo je sve nabolje“, objašnjava majka Ružica.

Zahvaljujući stručnosti doktorice s Rebra, Patrik je s pet godina rekao prvi puta 'mama'. Ružica je satima plakala od radosti.

Najveći pomak u životu došao je kad su čuli u televizijskoj emisiji 'Dobro jutro Hrvatska' doktoricu Maju Roje Novak, koja je otvorila privatnu neurološku ambulantu u Zagrebu, u ulici Pavla Hatza. "Doktorica nam prvih mjesec dana nije ništa naplatila. Nastavili smo i dalje, potrošili svu ušteđevinu za studij. Braća se nisu nikada ljutila zbog toga. Morali smo organizirati humanitarnu akciju već prve godine liječenja, koju nam je pomogla provesti Udruga 'Snaga', čiji smo članovi, i to u razdoblju od 2011. do 2013. godine, negdje ukupno dvije ili tri. Otkad je krenuo privatno prije šest godina na vježbe u Hatzovu, Patrik je počeo dobro pričati, sastavljati rečenice. Život nam je svima buknuo u pozitivnom smislu. Primijetili smo da mu terapija godi tako da do današnjeg dana nismo prestajali odvoziti ga svakodnevno tamo. Doktorica je postignula zaista dobre rezultate s njime. Prije toga znao je reći najdužu rečenicu: 'Daj čaj.' A sad pita: 'Kako si mama? Gdje idemo sutra?' Komunikativan je, jako. Razvio je veliku empatiju za druge, posebno nas ukućane“, objašnjava majka.

Da bi mogli kroz sve godine redovito pratiti terapije, iako često nisu imali financijske mogućnosti, poslužio im je uvelike automobil star 20 godina. Međutim, svaki mjesec su morali na njemu nešto mijenjati, a nije imao ni klimu te su često ostajali na cesti. Sve je to bilo jako naporno za Patrika, posebno ljeti kada su bile nesnosne vrućine. Vrhunac je došao ove godine kad kod parkiranja majka nije mogla otvoriti gepek. Budući im je auto neophodno prijevozno sredstvo, odlučili su se u lipnju na podizanje kredita – star osam godina odlično radi i dan-danas.

Uz kredit za auto, imaju ga i za kuću.

"Kuću smo kupili na kredit, u švicarcima, tako da smo prošli i tu muku. Konvertirali smo s eurima tako da ćemo stambeni kredit imati za otplaćivati još idućih 14 godina“, rekla je Ružica.

Međutim, unatoč svim životnim teškoćama, centar je Patrik, kojemu najviše treba pomoći.

Za majku je Patrik 'anđeo na zemlji'. Prisjeća se da ga je stariji brat Dominic svojevremeno u svojem učeničkom sastavu u sedmom razredu nazvao 'brezom među bukvama'.

"Njegove dijagnoze sve su nas zbližile još i više. Topao je, jako socijalno dijete. Zbog njega udomili smo i dva peseka – Reu i Coru, kao i tri mačke koje smo nazvali Albus, Zaira i Palči. Pokazalo se to dobrim potezom, jer životinje su jako zaštitničke prema njemu, a i on njih osjeća, voli ih. Također, obožava braću. Jako je vezan za obitelj, ali i inače voli ljude. Najviše voli čokoladu. Ako ste mu je dali, vaš je. Veže se i za starije ljude. Fale mu djedovi i bake, koji su u međuvremenu preminuli, a kojih se sjeća. Svaku nedjelju idemo na misu. I tamo se uvijek nađe s bakama i djedovima. Voli jesti, posebno slatkiše, palačinke, kolače. Voli putovati u šoping-centre. Živio bi u autu, da može. Trudi se biti dobar, poslušan. Jako je skroman. Kad nekamo dođemo, dovoljno mu je da mu kupimo pecivo i on je presretan“, riječi su majke za dijete.

Patrik danas može hodati uspravno uz pomoć majke, jer ravnoteža mu je još uvijek loša, kako ona sama kaže. Međutim, postigao je nevjerojatne rezultate: po prvi puta je ove godine samostalno stajao osam minuta. Čak je napravio jedan i i pol korak. Prestrašio se jer je skoro pao. Ali kad se skoncentrira, sve ide kako treba.

"Ako ga vode dvije osobe, minimalno se oslanja i trudi se sam hodati. Fali mu da prevlada strah i prepreke u glavi, da se pusti. Ne izgovara čiste rečenice, slova 'l' i 'r' teže govori, ali može ga se sve razumjeti. Kako svaki dan putujemo, slušamo radio u autu. Zato voli Radio Antenu, a obožava voditelje Barbaru Kolar, Sašu Bunetu i Tamaru Loos, koje je i osobno upoznao. Ne voli petarde, plaši ga to i uznemiruje. Ne voli ni psovke, pri čemu se odmah namršti. Razvio je empatiju za druge pa je često zabrinut, posebno za mene koja sam najviše s njim“, rekla je Ružica.

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokriva svakodnevne fizioterapeutske vježbe, od 7 do 8 sati ujutro, kada dolazi fizioterapeutkinja. Centar za socijalnu skrb pokriva tri puta tjedno vrtić, gdje crta i sudjeluje na kreativnim radionicama. Jednom tjedno dolazi logoped. Kod kuće su zidovi ispunjeni s Patrikovim crtežima.

Majka je njegovatelj pa dijete nema pravo više od 12 sati tjedno na vrtić. Da se vrati na posao, on bi mogao više dobiti. Ali rad više ne dolazi u obzir zbog cjelodnevne njege. Patrik ima pelene pa od države ima pravo na njih svaka tri mjeseca, oko 400 komada, što bude dovoljno. Ortopedske cipele može dobivati svakih osam mjeseci, a invalidska kolica je mogao mijenjati svake dvije godine.

Kad bi nam država platila ove vježbe, na koje redovito idemo unazad šest godina jer rezultati su zaista postignuti, bilo bi nam puno lakše. Ne bi bili prisiljeni tražiti pomoć od dobrih ljudi. Jedna terapija dnevno košta 500 kuna. Kako idemo pet radnih dana, to je 2.500 kuna tjedno. I tako živimo iz tjedna u tjedan, već šest godina. Odričemo se svega samo da mu to priuštimo, jer i njemu je puno lakše živjeti nakon terapija. Puno su mu bolji hod, ravnoteža, govor. Psihički i fizički osjeća se bolje“, objašnjava majka.

Najstariji sin je odličan student. Vrlo je skroman. Kako mu je bilo prenaporno svaki dan putovati u Zagreb, moralo mu se iznajmiti stan u Zagrebu. Budući mu je stalno prebivalište u blizini Zagreba, na iksici dobiva minimalan iznos za hranu. Njegova najjeftinija knjiga za studiranje košta 500 kuna.

Prije nego su započeli terapije u Hatzovoj, po preporuci fizijatra su s Patrikom išli u Krapinske toplice na tri tjedna, dva puta godišnje. Sada više to ne koriste. Međutim, potrebno im je more. Na pitanje koriste li fizikalne terapije na moru, majka je rekla da joj liječnici nisu nikada ponudili tu mogućnost, ali da će se ovih dana raspitati o tome. Jer more mnogima pomaže.

Terapija integralna neurorehabilitacija, a koju provađaju već šest godina u Hatzovoj, podrazumijeva dva sata vježbe dnevno s trenerima kineziolozima te sat vremena na akupunkturi, pri čemu Patrik pomoću magneta dobiva stimulaciju mozga. Autorica ove metode je hrvatska neurologinja mr. sc. dr. Maja Roje Novak, a razvijena je na temelju ideja američkog fizioterapeuta Glenna Domana, koji u Philadelphiji ima svoj Centar za unapređenje ljudskih potencijala. Terapija omogućava poticanje rasta mozga na prirodan način pa u tom smislu omogućava razvoj mozga kod djece sa cerebralnom paralizom, gdje je taj razvoj ometen, zaustavljen ili usporen. Terapija stoji gotovo 2.000 EUR-a mjesečno i provodi se svaki dan po tri sata kod Patrika, ali nije dostupna u službenim institucijama zdravstvenog sustava Republike Hrvatske pa se ne može ni realizirati na teret HZZO-a.

Kyokushin karate klub u Dugom Selu također je inicirao prikupljanje pomoći za Patrika radi liječenja integralnom neurorehabilitacijom pri Udruzi invalida cerebralne paralize 'Snaga', budući je obitelj Vidović njihov član već desetak godina. Istaknuli su da su sva djeca i mladi u spomenutom programu integralne neurorehabilitacije postigli velike napretke u svojoj motoričkoj spremnosti te tako smanjili svoj invaliditet.

Trenutno traje humanitarna akcija 'Pomoć za Patrika - dijete oštećenog mozga', od 1. listopada 2016. do 1. siječnja 2017. putem Večernjeg lista, na Ružićinu inicijativu. Kako po zakonu nositelj takve akcije ne smije biti nitko u srodstvu s Patrikom, za organizatoricu se sama ponudila prijateljica obitelji Anamarija Pavlović, koja je dala svoj račun za donacije i sve je do sada u najboljem redu, kako potvrđuje majka.

"Vjerujemo našoj Anamariji i zaista joj velika hvala za sve. Do sada smo prikupili preko 100.000 kuna, no za rehabilitaciju trebamo još toliko. Sva prikupljena sredstva bit će nam dovoljna za terapiju za iduću godinu do dvije, što će nam znatno olakšati troškove života“, objašnjava Ružica.

Majka ustaje inače s Patrikom svaki dan u šest sati, nakon čega on doručkuje, a fizioterapeut dolazi od 7 do 8 sati ujutro. Ponedjeljkom, srijedom i petkom provode četiri sata u vrtiću, od 8 do 12 sata, a nakon toga idu na vježbe u Hatzovu od 13 do 16 sati. Kako u utorak i četvrtak nemaju vrtić, na vježbama su ujutro. Ostala djeca su samostalna. Kuha i posprema se navečer, a vikendom se malo žešće radi na kućanskim poslovima. Sve u svemu, svaki dan je naporan, ali svi sve izdrže jer brinu jedni o drugima, a i vjeruju da će Patrik jednog dana samostalno prohodati. U toj nadi žive godinama, ulažući veliki trud u njegov napredak i oporavak.

Ovim putem pozivamo ljude dobra srca da pomognu te ukoliko imaju mogućnosti da uplate donacije za Patrika na sljedeće račune – obavezno uz naznaku 'za Patrika Vidovića':

žiro-račun majke Ružice Vidović, broj: HR 8924840083112827202, Raiffeisen banka;

tekući račun majke Ružice Vidović, broj: 2484008-3219761905, Raiffeisen banka;

račun istaknut preko Večernjeg lista na ime organizatorice humanitarne akcije - Anamarija Pavlović.

Za sve informacije oko donacije može se kontaktirati majka Ružica, na mobitel 091/7897428.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 30.12.2016